Kao što je već navedeno u prvom dijelu opisa somatizacijskog poremećaja, osobe s ovim smetnjama vrlo teško stječu uvid u to da su njihove tegobe psihološke, a ne tjelesne prirode.

Stoga inzistiraju u svojim zahtjevima za novim pretragama i načinima liječenja. Čak i kada uspiju uspostaviti dobar kontakt s jednim liječnikom, često nastavljaju tražiti dodatne preglede i savjete od drugih specijalista. Radi svega navedenog liječenje ovog poremećaja je vrlo teško i komplicirano, posebno jer takve osobe teško prihvaćaju psihijatrijsko liječenje.

Medikamenti se kao izbor u liječenju nisu pokazali uspješnima, a kada se i ordiniraju anksiolitici ili analgetici, njihova primjena treba biti kratkotrajna i kontrolirana. Nisu se osobito uspješne pokazale niti psihoterapijske tehnike, već je najdjelotvorniji jasan i suportivan odnos s liječnikom u kojeg će osoba izgraditi povjerenje, posebno kako bi se izbjeglo ponavljano izlaganje različitim postupcima koji ponekad mogu biti i opasni. Podrška bolesniku je važna da bi se mogli suočiti sa svojim smetnjama i pronaći uspješnije načine u izražavanju svojih osjećaja koje inače teško iskazuju. Često se dogodi da bolesnici i psihijatra dožive kao još jednu osobu koja ih ne razumije i ne doživljava ih ozbiljno.

Uvijek je važno imati na umu da bolesnik može naknadno razviti neku tjelesnu bolest, pa na to moramo obratiti pažnju. Osim u slučaju da su prisutne suicidalna ideje ili se radi o pogoršanju simptoma drugog, istovremeno psihijatrijskog poremećaja, ovi se bolesnici vrlo rijetko liječe hospitalno. Ako je to potrebno, tijekom hospitalizacije važno je bez dugotrajnih i detaljnih pretraga isključiti tjelesne bolesti koje bi mogle biti uzrok bolesnikovih smetnji, isključiti ili potvrditi da li su prisutni neki drugi psihijatrijski poremećaji, informirati bolesnika i njegovu obitelj o ovom poremećaju te se konzultirati s obiteljskim liječnikom i dogovoriti zajednički pristup. Dakle, osobito je važna dobra komunikacija s liječnikom obiteljske medicine te informiranje bolesnika o njegovoj bolesti. Često se nailazi na otpor bolesnika koji iznova može sumnjati da se ipak radi o neotkrivenoj tjelesnoj bolesti.

Korisno je da obitelj bolesnika obraća pažnju na bolesnika upravo onda kada simptomi bolesti nisu prisutni, jer na taj način u stvari daju poruku da simptomi nisu potrebni za dobivanje pažnje. Također je korisno okupirati bolesnika različitim aktivnostima u vrijeme kada se jave smetnje.

Kod bolesnika koji imaju prisutne druge psihijatrijske poremećaje, preporuča se liječenje (farmakoterapijsko ili psihoterapijsko) koje će ciljano djelovati na te simptome. Pokazalo se da se reduciranjem tih smetnji, ublažavaju i simptomi somatizacijskog poremećaja.

Pokazalo se da najbolju prognozu imaju oni bolesnici kod kojih je poremećaj prepoznat kod obiteljskog liječnika u početnoj fazi.