Intesticijski cistitis (IC) je dosta tajanstvena bolest koja najčešće pogađa žene srednje dobi, a uzrok joj je praktički nepoznat iako postoje brojne teorije o njegovu uzroku i nastanku.

Cisitis (upala mokraćnog mjehura) je vrlo česta bolest (osobito u žena) i, u svom najčešćem obliku, uzrokovana bakterijama. Međutim, osim klasičnog i najčešćeg  bakterijskog cistitisa postoje drugi oblici upalne reakcije mokraćnog mjehura koji nisu uzrokovani infektivnim agensom odnosno bakterijama, gljivicama ili (u nas rijetko) parazitima. Tako upalna reakcija mokraćnog mjehura može nastati i nakon zračenja (iradijacije) zdjelice, korištenja nekih citostatika (bilo da se primjenjuju izravno u mjehur ili sistemski), kao izraz alergije na neke spojeve itd.

Intesticijski cistitis (IC) je dosta tajanstvena bolest koja najčešće pogađa žene srednje dobi, a uzrok joj je praktički nepoznat iako postoje brojne teorije o njegovu uzroku i nastanku. Tipično je da postoje smetnje vrlo slične onima kod bakterijskog cistitisa, ali su uporno nalazi sedimenta urina i urinokulture (bakteriološki pregled mokraće) bez dokaza infekcije. U osnovi se radi o sporom ali progresivnom prožimanju stjenke mokraćnog mjehura neelastičnim vezivnim tkivom (fibroza). Taj proces postupnog fibroziranja progresivno smanjuje kapacitet mokraćnog  mjehura, a posljedica može biti i oštećenje spoja uretera (mokraćovoda) i mjehura s razvojem refluksa (povrata) urina u gornji dio mokraćnog sustava. Tada, u kasnim fazama napredovanja bolesti, može nastati hidronefroza i oštećenje bubrega.

Od simptoma najčešće se susreće učestalo mokrenje danju i noću koje je praćeno umjerenim do jačim bolovima iznad stidne kosti (katkad i u međici i duž mokraćne cijevi). Ponovo napominjem – znakova bakterijske upale nema! Vrlo često su bolesnice anksiozne i depresivne što se može tumačiti brojnim ranijim neuspješnim pokušajima liječenja antibioticima. Međutim, nerijetko postoji obrnuti slijed događaja – zbog neurotskih tegoba javlja se učestalo i bolno mokrenje, što svakako otežava diferenciranje i postavljanje točne dijagnoze.

U praksi se ova dijagnoza često postavlja odveć olako jer, naime, uporni neuspješni pokušaji liječenja frustriraju bolesnika, ali i urologa. Potrebna je cistoskopija u anesteziji gdje utvrdi značajni smanjen kapacitet i rastezljivost mjehura, a prilikom ponavljanja distenzije pojavljuju sitne pukotine (ragade) ionako stanjene sluznice iz kojih nastaje blaže krvarenje. Uobičajeno je tada učiniti i biopsije stjenke mjehura da se histološki dokažu fibrozne promjene i česta infiltracija stjenke mastocitima.

Budući da je uzrok fibroziranja mjehura nepoznat, nema niti kauzalne pouzdano učinkovite terapije. Upravo to je razlog i čestog nedostatka motivacije za temeljito postavljanje dijagnoze. Mnoga ljekovita sredstva su do sada korištena i znanstveno ispitivana, bilo da se apliciraju u mjehur, peroralno ili sistemski intravenski. Moderniji inhibitori muskarinskih receptora također ostaju bez uspjeha. Prokušane su i kirurške metode endoskopske hiperdistenzije mjehura. Sve navedene metode postižu parcijalni i prolazni učinak. Katkad, doduše rijetko, potrebna je opsežna operacija kojom se otklanja veći dio mokraćnog mjehura i nadomješta detubulariziranim segmentom crijeva – enterocistoplastika.