Povratkom s mora, počeo sam izgledati zdravije i ličiti na čovjeka, a ne više kao na nekoga tko je nedavno izašao iz logora. U Zagreb sam se vratio sa puno boljim raspoloženjem, većom dozom optimizma i sa više volje. Može se reći – preporođen. Iako me ljeto preporodilo, povratak u sivilo i dosadu Zagreba, a i u rutinu, ubrzo me mentalno vratilo na tvorničke postavke, tamo gdje sam i bio prije odlaska na more. Ljeto mi je dalo nadu te mi je pokazalo koliko bolje, kvalitetnije i dinamičnije moj život zapravo može izgledati naspram ovoga doma.

Dolaskom u Zagreb, to sam izgubio, gdje je to izgledalo potpuno drukčije i za mene, suviše dosadno. Za mene, tako hiperaktivnog, rutina je ubijala sve i može se reći da me činila sve depresivnijim.

Ono što me „održavalo“ na životu, ma koliko to ludo zvučalo, bio je internet, moj prozor u svijet i sredstvo pomoću kojeg sam uz glazbu, u bespućima noći, pronalazio mir. Taj mir, a i glazba, bili su možda i prva stepenica prema mojem radu na samome sebi i mojem mentalnom zdravlju. Ako sam već morao ovako nastradati, sreća u nesreći jest da sam nastradao u doba kada imamo ovakvu tehnologiju. Ne mogu niti zamisliti što su ljudi nekada sa ozljedom poput moje radili, osim umirali od dosade.

Osim slušanja glazbe i nekih ostalih stvari, na laptopu sam stalno gledao ekstremne sportove. To je meni, koji sam se tada doslovno osjećao polumrtvo, izgledalo toliko živo. Zanimalo me to i prije nesreće, ali sada je to u meni budilo nešto posve drugo, nešto što me tjeralo van i nešto radi čega sam sanjario. Iako sam tijelom bio „mrtav“, moja glava i duh „vrištali“ su od želje za nečime…živim! Dosta mi je bilo gledanja društvenih mreža, samosažaljenja i razmišljanja o tome da je ovo sve od mojeg života. Želio sam nešto više…

Mala doza dinamike stigla je u moj život svega par mjeseci nakon ljeta, odlukom da krenem trenirati stolni tenis. Iako sam trenirao onaj „pravi“ punih devet godina, o stolnom tenisu baš i nisam imao neko dobro mišljenje, ali sam mu, kao jedinom mogućem sportu za mene, odlučio dati priliku. Misleći kako ću jedva držati reket i pogoditi lopticu, na prvome treningu sam se posve iznenadio otkrivši moj stolno teniski potencijal. Uopće nisam bio loš, mora da mi je još od tenisa sve postalo usađeno, poput spinova. Zavojem bi mi reket vezali za lijevu ruku, iako nikada do ozljede nisam bio ljevak, i to bi bilo to, ostalo je samo udarati! Na treninge bi odlazio više puta tjedno i stolni tenis je bila aktivnost koja me držala i oko koje sam bio entuzijastičan neko vrijeme, iako mi je to sve skupa oduzimalo užasno puno vremena.

Dolaskom zime, došao je red na iseljenje stanara iz novog stana kojeg smo kupili na prvom katu zgrade i ulaza u kojem sam živio cijeli život. To je značilo samo jedno, renovaciju, u kojoj su mi najviše odlučili pomoći moji prijatelji. Kako je do stana ipak bilo osam stepenica, lift su mi, kako sam već ranije pisao, osigurali suigrači iz kluba, organiziravši odbojkaški turnir u moje ime i prikupivši potrebna sredstva. Prijatelji bi se u stanu okupljali u poslijepodnevnim satima, a ja bih svakodnevno boravio dole, kod njih, nadgledajući kako sve napreduje i naravno, uživajući u društvu. Iako mi je bilo jasno da ću se preseliti kroz narednih par mjeseci, nikada u životu nisam u to vjerovao niti o tome razmišljao. Spoznaja o tome činila me pomalo tužnim.

Bez obzira na sve probleme koje moje stanje nosi, preko zime sam otkrio da najviše problema imam sa temperaturom, pogotovo onom nižom. Kako se ne znojim, kako nemam cirkulacije niti termoregulaciju, na nižoj se temperaturi smrznem u potpunosti. Za bivanje vani od dva sata po zimi, potrebno mi je grijanje od minimalno dva sata, što je poprilično iscrpljujuće.

U narednim mjesecima priliku sam pružio određenom broju bioenergetičara, u nadi da ću napredovati. Probao sam, od onih na daljinu, od onih na blizinu pa sve do onog najpoznatijeg, radi kojeg se moralo potegnuti do Bleda. Nažalost, bez nekih određenih rezultata. Ubrzo mi je u mjehuru otkriven i kamenac, radi kojeg sam morao na operaciju. Ništa komplicirano, osim traume povratka u bolnicu, šoka od krila punog krvi i nokauta koji sam si priuštio kada mi je traka od trapeza pukla pri dizanju, lupivši me u lice.

Bez obzira na to, prezimio sam u Zagrebu, promijenio asistenticu i nastavio sa vježbama i treninzima, sve do dolaska proljeća i mojeg prvog povratka u toplice, one Krapinske. Kako slobodnih ležajeva nije bilo, a i hvala Bogu, jer tamo niti ne bih htio ostajati, tamo sam putovao svaki dan i tako mjesec dana. Bilo je to moje prvo, a i zadnje „održavanje“ nakon ozljede, iako mi nije bilo loše.

Novo ljeto stiglo je i brže od očekivanog, a time i nova sreća. Možda i najdraži trenutak ljeta bio je odlazak na Goli otok, mjesto koje sam toliko dugo želio posjetiti. Skupilo nas se petnaestak, a dečki su se pobrinuli da vidim baš svaki kutak otoka i nekadašnjeg zatvora.

Povratkom u Zagreb, uslijedilo je preseljenje u novi stan, a time i jedan potpuno novi život. Sada je on bio za jednu veliku razinu lakši i kvalitetnije i više nisam trebao ljudi koji bi me nosili van kako bih ugledao svijetlo dana.