Dispepsija je skup simptoma, koji uključuju bol i nelagodu u epigastriju, žgaravicu, pretjerano podrigivanje, osjećaj usporene probave, rane sitosti i napuhnutosti. Učestalost bolesnika sa dispeptičkim tegobama.

Dispepsija je  skup simptoma, koji uključuju bol i nelagodu u epigastriju, žgaravicu, pretjerano podrigivanje, osjećaj  usporene  probave, rane sitosti i napuhnutosti.
Razlikuje se  tri osnovna oblika  dispepsije:

• funkcionalna dispepsija
• strukturalna dispepsija
• uzroci  simptoma izvan probavnog sustava/srčana bolest,mišićna bol i sl/

Učestalost bolesnika sa dispeptičkim tegobama u ordinacijama primarne zdravstene zaštite iznosi od 8 do 10%  od svim bolesnika kojedolaze u ambulantu.
Prosječno u  ordinaciji primarne zaštite od ukupnog broja  populacija  bolesnika oko 200 bolesnika je s gastroenterološkim  problemima/ to su ulkusna bolest GERB, sindrom iritabilnog kolona i maligne bolesti.

Klinički su najznačajnija tri oblika dispepsije: refluksni, ulkusni i dismotilitetni.
Ulkusni  oblik  karakterizira: noćna  bol,lokalizirano pečenje u  epigastriju,može biti i retrosternalno pečenje i žgaravica, a poboljšanje najčešće nastupa nakon obroka.
Dismotilitetni oblik karakterizira mučnina, napuhnutost,rana sitost ,može biti i retrosternalno pečenje i žgaravica a pogoršanje simptoma nastaje nakon obroka.
Refluksni oblik karakterizira žgaravica i  regurgitacija.

Međutim, značajno je naglasiti i takozvane alarmantne simptome sa strane gornjeg dijela probavnog sustava koji se često interpoliraju među ova tri oblika, a njihovo neprepoznavanje i nedijagnosticiranje može imati teške posljedice. To su mršavljenje disfagija, povraćanje, krvarenje i palpabilne tvorbe.

U liječenju prva tri oblika dispepsije revoluciju je uz higijensko dijetalni režim i promjene krivih životnih navika i načina i ritma hranjenja označila terapije inhibitorima protonske pumpe. U tomu liječenju je  značajna uloga  liječnika  primarne  zaštite, koji kod  jasnih anamnestičkih podataka  refluksne i  ulkusne  dispepsije   počinje terapija inhibitorima protonske pumpe, a tek u slučaju  nepovoljnog odgovora na tu terapiju valja pristupiti  diferentnim  pretragama, endoskopija,songrafija itd.
Međutim nedovoljno se naglašava nužnost primjene inhibitora protonske pumpe  u terapiji komorbiditetnih bolesti i stanja,osobito pri liječenje bolesnika  s reumatološkim i radikularnim bolestima te kroničnim bolnim sindromima sa nesteroidnim antireumaticima i salicilatima. Kod brojnih komorbiditetnih  bolesti u velikog broja bolesnika u čestim posjetama liječnicima primarne  zaštite/liječenje kortikoidima,peroralnim antikoagulansima,antitrombocitnim lijekovima, acetilsalicilnom kiselinom nesteroidnim antireumaticima potrebna  istovremena primjena inhibitora  protonske pumpe u cilju sprečavanja štetnih učinaka na probavni sustav uključujući i krvarenja. Pri tome ordinarius primarne zaštite mora procijeniti  rizične faktore za nastanak gastrodudenalnih komplikacija,a to su:

• prethodna anamneza gastrointestinalnog oštećenja(ulkusna bolest,krvarenje),
• starija dob bolesnika od 60 godina,
• istovremena uporaba kortikosteroida, peroralnih antikoagsulansa, antitrombocitnih lijekova i acetil salicilne kiseline,
• visoke doze  antireumatika te
• uzimanje  antireumatika  na pun želudac nakon jela,a čega se bolesnici često ne pridržavaju ili nisu upozoreni.

Na kraju  dokazana  je velika dobrobit  primjene  inhibitora protonske pumpe u bolesnika s opeklinama u sprečavanju krvarenja iz gornjeg dijela probavnog sustava.