Intravenska urografija je radiološka (slikovna) metoda pretrage gornjeg i donjeg mokraćnog sustava (urotrakta).

Ona daje morfološke ali i grube podatke o funkciji mokraćnog sustava. Pridjev „intravenska“ označava da se kontrast, koji se tokom snimanja izlučuje bubrezima, aplicira intravenskom injekcijom. Alergija na jodno kontrastno sredstvo je ranije često bila kontraindikacija za ovu pretragu međutim danas se primjenjuje kontrast bez joda u kojeg je alergijska reakcija iznimna rijetkost.
Da bi se ova pretraga mogla učiniti vrijednosti kreatinina u serumu (jedan od pokazatelja bubrežne funkcije) moraju biti normalne ili tek blago povišene, a posljednjih 6 sati prije pretrage bolesnik ne smije piti nikakve tekućine. Također se iv. urografija (IVU) ne radi ukoliko je postojala jaka bubrežna bol (renalna kolika zbog kamenca) 24 sata prije planiranog snimanja jer u toj situaciji možemo dobiti lažnu sliku, a funkcije tog bubrega gdje su bili bolovi.

Klasična, ili konvencionalna, IVU izvodi se kroz nekoliko sukcesivinih snimaka urotrakta. Prva snimka je bez kontrasta (tzv. nativna snimka), a onda se snima 5, 15, 30 i 45 minuta nakon intravenske aplikacije kontrasta, a po potrebi i kasnije (tzv. odgođene snimke). Potrebna je adekvatna priprema probavnog sustava ne bi li se otklonio zrak iz crijeva koji može znatno omesti analizu slika. Ova pretraga je desetljećima bila temeljna urološka predoperacijska pretraga na temelju koje su se donosile sve relevantne kirurške odluke.

Danas se sve više prakticira modernija varijanta pretrage – CT-urografija. Također je potreban normalni kreatinin i potrebno je ne uzimati tekućine 6 sati prije pretrage dok priprema crijeva nije toliko neophodna. CT-urografija daje više morfoloških informacija o obliku i strukturi mekih tkiva bubrega, uretera, mokraćnog mjehura i donekle prostate te odnosu tih organa s okolnim organima i organskim sustavima. Tako CT-urografija može pouzdano razlikovati npr. tumor bubrega od jednostavne bubrežne ciste. Ona može, uz određenu vjerojatnost, prepoznati i cistične oblike tumora što klasična IVU nikada nije bila u stanju. Tumor kanalnog sustava (nakapnice bubrega i uretera) ova metoda prikazuje znatno pouzdanije. Nadalje, kamence sastavljene dominantno od kristala mokraćne kiseline, koje konvencionalna IVU ne vidi, CT-urografija prikazuje vrlo pouzdano. Može se steći dojam, što većina radiologa i zagovara, da je klasična IVU zapravo zastarjela metoda koju valja napustiti.

Međutim, nije sasvim tako! Upravo u području kamenaca mokraćnog sustava IVU ostaje urologu nezamjenjivo sredstvo. Naime, nije gotovo kad je kamenac viđen očima radiologa. Nije cilj VIDJETI nego UKLONITI, odnosno donijeti odluku na koji način je najpovoljnije određeni kamenac urotrakta liječiti. Npr. ukoliko je kamenac uratni (mokraćna kiselina) pa stoga nije vidljiv klasičnim nativnim RTG prikazom – izvantjelesna litotripsija (ESWL) nije moguća. Drugo, perkutana kirurgija kamenca bubrega (PCNL) se izvodi pod kontrolom klasičnog RTG aparata u kirurškoj Sali, a ne može se operirati pod kontrolom CT-aparata. Stoga su svrhovite one predoperacijske informacije koje nam daje baš ona metoda kojom će se tok operacije i nadzirati. Slično je i u nekim situacijama gdje se izvode operacije litotrupsije (mrvljenja i uklanjanja kamenaca) fleksibilnom (FURS) ili rigidnom ureteroskopijom (URS) – opet pod vizualnom kontrolom uz pomoć klasičnog RTG aparata. Volio bih ovdje naglasiti da u kirurškom pristupu kamencima mokraćnog sustava klasična IVU u potpunosti zadržava svoju važnost i upotrebu unatoč mnogim drugim prednostima CT-urografije.