Vrlo često ljudi svih spolova i dobnih skupina dolaze u urološku ambulantu žaleći se na različite smetnje mokrenja, a jedna od najčešćih je upravo osjet nepotpunog pražnjenja mjehura. Ti ljudi se žale na to kako se ne mogu izmokriti do kraja pa kako su sigurni da nešto (ili čak i dosta) urina u mjehuru ostaje i sl. Zaostatak određene količine urina u mokraćnom mjehuru se naziva retinirani urin ili, kolokvijalno – retencija. Retenciju smatramo značajnom ukoliko ona dosegne ili prelazi jednu trećinu zapremine normalnog mokraćnog mjehura. Normalni mjehur je zapremine 450-500 ml i pri toj količini čovjek ima već znatni nagon na mokrenje. Dakle, radi se o značajnoj retenciji ako ona dosegne nekih 150 ml ili više i takav nalaz (ostatak urina) se ne smanjuje.

     Gotovo uvijek i u svake osobe ostaje, nakon mokrenja, neka neznatna količina urina u mjehuru. Pod „neznatna“ smatramo sve ispod 100 ml. Taj ostatak ovisi o intenzitetu kontrakcije mjehura, je li se osoba tada nastojala izmokriti do kraja ili tek toliko da postigne olakšanje, jeli joj uopće bila sila mokriti ili je mokrila na zahtjev medicinskog osoblja itd.

    Odmah je potrebno reći da se na taj, iznimno česti, osjećaj ili dojam bolesnika o nedovoljnom ili nepotpunom pražnjenju mjehura ne treba pouzdano oslanjati u dijagnostičkom smislu jer on ne znači gotovo ništa pouzdano. Naime, velika proporcija ljudi u kojih postoji znatnija retencija (veća od 150 ml) nemaju taj osjećaj, dok mnogo drugih, u kojih ne zaostaje nikakva znatna količina urina u mjehuru, mogu imati (vrlo često i imaju!) upravo taj osjećaj. Drugim riječima, potrebni je taj osjećaj objektivizirati mjerenjem, a to je moguće učiniti, najjednostavnije i vrlo pouzdano, ultrazvučnim pregledom mjehura neposredno nakon mokrenja. Dakle, potrebno je objektivnom pretragom – UZV mjehura (nakon mokrenja!) – izmjeriti retenciju. To je jedini način kako možemo odgovoriti bolesniku i sebi pouzdano ostaje li urin u mjehuru i koliko ili ne ostaje pa se radi samo o dojmu.

    Tako npr., kad bolesnik (daleko češće bolesnica) ima cistitis, zbog vrlo učestalog mokrenja će liječniku reći da se ne može pomokriti do kraja pa zato mokri vrlo često. To je primjer krivog zaključka, odnosno krive interpretacije – ultrazvuk će pokazati da retencije nema. Slično je i sa sindromom PAMM (Pretjerano Aktivni Mokraćni Mjehur) gdje bolesnici svakim mokrenjem isprazne mjehur potpuno, ali je sam mjehur pretjerano podražljiv pa jednostavno mokre i prije nego što se on napuni. Nasuprot takvim stanjima postoje i slučajevi kompletne, kronične retencije. Tu se radi o pretjerano rastegnutom mokraćnom mjehuru, nakon više godina napredovanja opstrukcije (najčešće prostatom) pa je mjehur izgubio senzibilitet i sada je poput vreće – pun, ali osjeta punoće (nagona na mokrenje) nema, ultrazvuk pokazuje prepun mjehur urina, a on se istodobno ne može kontrahirati.

    Zaključno, ne treba se u dijagnostici automatski povoditi za osjetom nepotpunog pražnjenja mjehura nego je potrebno izmjeriti retenciju i pokušati doznati uzrok/e tom osjetu odnosno dojmu bolesnika.