Mokraćni mjehur je mišićni organ smješten u maloj zdjelici iza stidne kosti. Iza njega se u žena nalazi maternica, a uz muškaraca završni, ravni, dio debelog crijeva (rektum). U samom dnu mjehura nalazi se izlaz – početni dio mokraćne cijevi (uretre) kroz koju se mjehur prazni aktom mikcije (mokrenjem). Malo iznad tog dna, u mokraćni mjehur ulaze mokraćovodi (ureteri) transportirajući urin stvoren u bubrezima i tako se mokraćni mjehur puni.

    Svakako najčešća bolest koja zahvaća mokraćni mjehur je upala (cistitis), a naglašeno je češća u žena i to zbog anatomskog razloga – kratka uretra – koja olakšava prodor bakterija iz stidnice (lat., vulva) u sam mokraćni mjehur. Cistitis je u muškaraca rijedak jer se znatno prije, nego što upala zahvati mjehur, pojavljuju simptomi uretritisa (upala uretre).

    Radiološke pretrage kod te, najčešće, bolesti mjehura zapravo nisu ni potrebne. Ipak, ukoliko takva infekcija – cistitis – uporno recidivira potrebno je razjasniti postoji li neka druga bolest ili stanje koje pogoduje recidiviranju infekcije. U takvim slučajevima se poseže i za radiološkim pretragama koje mogu dati odgovor na to pitanje.

    Daleko najčešće se koristi ultrazvučna pretraga mokraćnog mjehura (UZV). Za tu pretragu je preduvjet barem polovično pun mokraćni mjehur ne bi li se on distendirao (razvukao) i tako omogućio vizualizaciju i pregled stijene i unutrašnjosti mjehura. UZV je vrlo vrijedna metoda kojom najčešće, u muškaraca, dobijamo odgovor na pitanje „ostaje li određena količina urina u mokraćnom mjehuru i nakon mokrenja“. Govorimo o ostatku urina kojeg najčešće, kolokvijalno, nazivamo „retencija“. Pored mjerenja retencije, UZV će nam dati podatke i o veličine prostate, eventualnim kamencima unutar mjehura te pouzdano otkriti tumor(e) koji raste na sluznici mjehuru, nekim malformacijama, postojanju i veličini divertikla mjehura (prolaps sluznice između mišićnih stijenke mjehura). Treba napomenuti da vrlo male tumore (od svega nekoliko milimetara) niti jedna radiološka metoda ne detektira s velikom pouzdanošću. Za detekciju takvih tumora i dalje je ključna pretraga cistoskopija.

    Kompjutorizirana tomografija (CT) mokraćnog mjehura radi se najčešće sa ciljem utvrđivanja dubine prodora tumora kroz stjenku mjehura i stjecanja informacija o samoj okolini mjehura. Najpouzdanije nalaze dobijemo korištenjem tzv. negativnog kontrasta tako da doslovno napuhnemo (distendiramo) mjehur kroz kateter sa cca 200 cmᶾ zraka. Današnje mogućnosti CT-urografije, gdje se koristi tzv. pozitivni intravenski kontrast, većim dijelom je istisnulo korištenje zraka. U slučaju tumora mjehura, odnosno procjene njegove proširenosti, CT nam je od velike koristi jer daje podatke i o širenju tumora izvan mokraćnog mjehura, zahvaćanju okolnih struktura kao i eventualnom povećanju regionalnih, zdjeličnih, limfnih čvorova koji tada ukazuju na vrlo vjerojatno postojanje regionalnih metastaza. Koristeći  CT-urografiju, stječemo uvidu u postojanje daljnjeg širenja (metastaziranja) tumora u udaljene limfne čvorove kao i u jetra (najčešće), a  moguće i u druge organe.