Rak mokraćnog mjehura se u velikoj proporciji (oko 75%  slučajeva) pojavljuje kao tzv. „površinski“ rak mjehura dok samo jednu četvrtinu čini „duboki“ oblik te bolesti. To je onaj koji je zahvatio, svojim širenjem u dubinu stjenke mjehura, njegov mišićni sloj. „Duboki“ ili infiltrativni rak ima daleko veći potencijal metastaziranja i, kao takav, iziskuje opsežno (radikalno) kirurško i kemoterapijsko liječenje jer izravno ugrožava život.

    Izraz „površinski“ je u stručnoj literaturi odbačen kao nedovoljno precizan, ali se još uvijek kolokvijalno koristi. Karakteristike „površinskog“ karcinoma su da životno ne ugrožava, ali je sklon relativno čestom recidiviranju. Drugi oblici „površinskog“ karcinoma mogu, recidivrajući, postati i duboko infiltrativni (proširiti se u mišićni sloj mjehura) pa time i životno opasni – tzv. progresija bolesti. Upravo zbog recidiviranja i moguće progresije (u infiltrativni, životno ugrožavajući rak) bolesnicima s „površinskim“ rakom mjehura preporučuju se redovite kontrole.

    Redovite kontrole podrazumijevaju neagresivni i agresivni oblik. Neagresivni oblik predstavljaju citološke kontrole sedimenta urina u kojima se dokazuje prisustvo ili odsustvo malignih stanica. Međutim, citološke kontrole nisu same po sebi dovoljne i potrebno ih je nadopuniti cistoskopijom, osobito u slučajevima loše diferenciranog „površinskog“ karcinoma koji ima veću šansu prelaska u opasni, infiltrativni („duboki“) rak mokraćnog mjehura. Naime, stanice dobro diferenciranih karcinoma – to su oni nižeg stupnja malignosti – se vrlo malo razlikuju od normalnih stanica koje oblažu unutrašnjost mokraćnog mjehura, a u njihovoj dijagnostici je citologija vrlo slabe osjetljivosti. Drugim riječima, tumor može i postojati, a da ga citološkim pregledom ne uspijemo dokazati. Kod prisustva loše diferenciranih tumora, čije se stanice značajno izgledom razlikuju od normalnih stanica, citologija je odlične osjetljivosti i vrlo rijetko „promašuje“ (ima malu proporciju tzv. lažno negativnih nalaza). Upravu u segmentu dobro diferenciranih tumora cistoskopija predstavlja agresivni, ali daleko pouzdaniji oblik detekcije recidiva bolesti. Istina je, takvi dobro diferencirani tumori, osobito ako su mali, neće izravno životno ugrožavati bolesnika, ali će rasti, posljedično krvariti i ponovo zahtijevati kirurško, endoskopsko, zahtjevnije i kompliciranije liječenje. Stoga ih je bolje detektirati i lakše liječiti do su volumenom mali.

    Nerijetko se cistoskopija, upravo zbog svoje agresivnosti, u kontrolnim pregledima preskače. Katkad je to na inicijativu urologa, a katkad i na zahtjev, odnosno nepristajanje, samog bolesnika. Želim naglasiti kako je, kontroliramo li bolesnika koji je imao dobro diferencirani „površinski“ tumor, a odbija cistoskopiju, barem adekvatni ultrazvučni pregled neophodan kako bismo se uvjerili da tumora u mokraćnom mjehuru nema. Niti ultrazvučni pregled ne može u potpunosti nadomjestiti točnost i pouzdanost cistoskopije (lako je moguće ultrazvukom previdjeti sitni recidiv), ali barem predstavlja donekle prihvatljiv kompromis ukoliko bolesnik ne pristaje na kontrolnu cistoskopiju.