Na ovaj tekst ponukalo me mnoštvo pitanja na Belupovom portalu „Zdravo budi“, zatim dugogodišnje iskustvo iz urološke ordinacije te konačno i daljnja praksa i običaji liječnika obiteljske medicine. I bolesnici i liječnici obiteljske medicine, koji bolesnike upućuju na specijalistički pregled, vrlo često ne razlučuju dovoljno dobro koje su tegobe i/ili bolesti u domeni urologa, a koje u području dermatologije. Naravno, to se primarno odnosi na kožne promjene koje zahvaćaju urogenitalni trakt i to dominantno u muškaraca.

Pišem ovaj tekst u nadi da bi njime mogao pomoći i bolesnicima, ali i liječnicima obiteljske medicine. Liječnici obiteljske medicine, nakon što ga pročitaju, mogli bi ispravnije, i s više ciljane namjere, upućivati bolesnike nadležnom specijalisti, a bolesnicima bi to moglo skratiti nepotrebno lutanje od specijaliste urologije do dermatologa i/ili obrnutim smjerom. Najviše nedoumica i uzroka zabluda donosi činjenica da se i na spolovilu nerijetko pojavljuju kožne promjene. Budući da je za one na spolovilu najčešće prvi izbor specijaliste upravo urolog, a u velikoj proporciji slučajeva to bi trebao biti dermatolog.

Naime, sve kožne promjene, a osobito one koje se manifestiraju u razini kože, bez obzira na njihovu genitalnu lokalizaciju, najprije treba pregledati dermatolog. Upravo zato i govorimo o specijalizaciji naziva dermatovenerologija. Specijalisti te struke najkvalitetnije dijagnosticiraju i liječe sve kožne promjene genitalnih organa kao i spolno prenosive bolesti. Velika većina takvih kožnih promjena – koje se nalaze u razini kože – bit će znatno bolje zbrinuta, i brže otklonjena, tretmanom dermatologa nego urologa. Ovo se osobito odnosi na razna crvenila (eritem, dermatitis, mehanička iritacija i sl.), blijede „kožne fleke“, crvene ili blijede točkice na koži koje mogu istodobno svrbiti i peckati. Štoviše, čak i neke promjene na koži koje se uzdižu iznad njezine površine (npr. papilomi, manji kondilomi i sl.) mogu se daleko manje agresivno, a jednako uspješno, zbrinuti i otkloniti na dermatologiji nego na urologiji. Među kožnim promjenama iznimku čine one koje stvaraju otvorenu ranu, ispod razine kože – dakle ulcus, koji ne zacjeljuje spontano. Takva je promjena uvijek suspektna na karcinom i ponajprije zahtijeva stručnu pažnju urologa, tj. biopsiju i patohistološku analizu i dijagnozu (PHD). Međutim, bude li dermatolog prvi kojem se obratite i koji takvu promjenu primijeti, on će bez odlaganja uputiti na pravu adresu – urologu.

Sve ovo pišem s aspekta urologa. Naime, urologija je primarno kirurška struka i urolozi svoj fokus i pozornost primarno poklanjaju bolestima koje potencijalno zahtijevaju kirurško liječenje dok su promjene boje, strukture i konzistencije kože – koje se nalaze u razini kože – dominantno područje interesa pa i uspješnog terapijskog djelovanja dermatologa. Drugim riječima, urolozi ne znaju mnogo o kremama, mastima i drugim, foto- i laserskim metodama, kojima uspješno dijagnosticiraju i liječe dermatolozi, odnosno dermatovenerolozi. Urolog će primarno posegnuti za kirurškim instrumentarijem dok će s konzervativnim metodama liječenja biti daleko manje uspješan. Takvi neuspjesi liječenja jednako frustriraju i bolesnika i urologa pa je stoga daleko učinkovitije bolesnika s kožnim promjenama, bez obzira što se one nalaze na genitalijama, neusporedivo učinkovitije uputiti dermatovenerologu, a on će – bude li to smatrao potrebnim – bolesnika uputiti na daljnju skrb urologa.