Posljednjih mjeseci svjedoci smo širenja epidemije ebole u četiri zemlje zapadne Afrike. Iako Svjetska zdravstvena organizacija upozorava na širenja virusa ebole unutar zahvaćenih zemalja ali i na susjedne zemlje za sada nije potvrđeno širenje virusa ebole izvan Afrike.

U dosadašnjim epidemijama najveći broj oboljelih odnosio se na članove obitelji i na one koji su bili u bliskom kontaktu sa zaraženim osobama, te na zdravstvene djelatnike i misionare koji su skrbili o oboljelima. Oboljeli zdravstveni djelatnici i misionari koji su svojom nesebičnom pomoći u skrbi i liječenju siromašnih stanovnika Afrike izložili vlastito zdravlje i život pomogli su ujedno i u suzbijanju ove opake, smrtonosne bolesti koja je zahvatila stanovnike najsiromašnijeg dijela svijeta-  Gvineje, Liberije, Siera Leonae i Nigerije.

Što je ebola?

Bolest Ebola spada u skupinu virusnih hemoragijskih vrućica – akutnih zaraznih bolesti praćenih visokom temperaturom i krvarenjima uzrokovanim oštećenjem krvnih žilica i trombocitopenijom. Bolest uzrokuje virus Ebole koji se svrstava u porodicu Filovirida. Bolest je prvi put opisana  1976. u afričkoj državi Kongo, pokraj rijeke Ebole, po kojoj su i virus i bolest dobile ime, a prepoznata je  u bolnici koju su vodile časne sestre flamanke. Iz Konga epidemija se proširila u Sudan, 1979. godine virus ebole nestaje sve do 1994. godine kada  se širi epidemija virusa ebole u Centralnoj Africi. Posljednja epidemija od ožujka 2014. godine nastala je u Gvineji na području Zapadne Afrike.

Virus ebole ima pet  različitih podtipova, ovisno o području na kojem se pojavio, četiri podtipa ( Zair virus, Sudan ebola virus,  Obala Bjelokosti virus i Bundibugyo (Uganda) virus) uzrokuju bolest kod ljudi, dok  peti podtip (Reston virus) uzrokuje bolest u drugih primata (nekih majmuna), ali ne i u ljudi. Prirodni domaćini virusa ebole su tzv. „voćni šišmiši“, a prvenstveno obolijevaju divlje životinje u području tropskih šuma Afrike (majmuni, antilope, svinje, šišmiši i dr.).Stoga su epidemije ebole najčešće u zabačenim seoskim područjima centralne i zapadne Afrike koja graniče s tropskim šumama. Nažalost, posljednja epidemija proširila  se i na gradska područja. Smrtnost je vrlo visoka, ebola na području Zaira imala je smrtnost i do 90 %,  no danas  uz adekvatnu medicinsku skrb smrtnost je nešto niža, oko 60% što je slučaj i u epidemiji koja trenutno vlada.

Kako se bolest prenosi?

Do zaraze ljudi dolazi u izravnom kontaktu s krvlju, tjelesnim izlučevinama, organima i drugim tjelesnim tekućinama zaraženih divljih, živih ili uginulih životinja. Nakon izbijanja epidemije virus se najčešće širi  s čovjeka na čovjeka  od zaraženih osoba, živih ili umrlih, izravnim kontaktom s krvlju ili drugim tjelesnim izlučevinama (slinom, mokraćom, stolicom, povraćenim sadržajem i sjemenom tekućinom). Bolest se može prenijeti i nezaštićenim spolnim odnosom s oboljelom osobom i  do sedam tjedana nakon oporavka od ove opake  bolesti. Moguć je i indirektan prijenos preko predmeta koji su svježe zagađeni krvlju i tjelesnim tekućinama oboljele osobe, kao i preko kontaminiranog medicinskog pribora. Bolest se ne prenosi zrakom, niti ubodom komarca, uobičajenim kontaktom na javnim mjestima s ljudima koji ne izgledaju bolesno,  niti kupanjem u bazenima.

Oboljele osobe u vrijeme inkubacije nisu zarazne za svoju okolinu, budući da počinju izlučivati virus kada se pojave prvi znakovi bolesti- povišena temperatura, povraćanje, proljev, glavobolja, grlobolja i drugi. U dosadašnji epidemijama najveći broj oboljelih odnosi se na članove obitelji i medicinsko osoblje stoga se pretpostavlja da se virus ne širi zrakom. Širenju ebole u mnogim zapadnoafričkim zemljama trenutno pogođenim epidemijom pridonose  ritualni vjerski  obredi pripreme tijela pokojnika u vidu pranja, dodirivanja, grljenja  i ljubljenja. Zbog krvarenja koji je najizraženiji simptom prije smrti  umrla osoba ima  velike količine virusa  u krvi i drugim tjelesnim tekućinama. Članovi obitelji dolaze u blizak tjelesni kontakt i tako pridonose širenju bolesti. Svjetska zdravstvena organizacija  intenzivno radi na edukaciji lokalnog stanovništva kako bi se širenje bolesti svelo na minimum.

Simptomi ebole

Simptomi bolesti započinju iznenada  od dva dana do tri tjedna nakon izlaganja virusu, a očituju se najprije nespecifičnim simptomima infekcije – povišenom temperaturom, glavoboljom, bolovima u mišićima i zglobovima, gubitkom apetita i općom slabošću. U daljnjem tijeku bolesti mogu se pojaviti bolovi u trbuhu,povraćanje, proljev,osip po koži, crvenilo i svrbež očiju. Karakteristični simptomi po kojima je bolest prepoznatljiva su obilna unutarnja i vanjska krvarenja, zbog čega se bolest i svrstava u virusne hemoragijske vrućice. 

U uznapredovanom stadiju bolesti dolazi do krvarenja u unutrašnjim organima,  po koži u vidu modrica, te  iz tjelesnih otvora-usta, nosa, debelog crijeva i mokraćnog sustava sa znatnim gubitkom krvi i oštećenjem jetre i bubrega. U žena se javlja prekomjerno menstrualno krvarenje i pobačaj. Uslijed obilnog krvarenja dolazi do hemoragijskog šoka i zatajenja unutrašnjih organa. Dakle u početnom stadiju bolesti simptomi su nespecifični, poput gripe i većine akutnih zaraznih bolesti, da se radi o eboli postaje jasno kada se pojave krvarenja često prekasno i za bolesnika, za  članove njegove  obitelji  i zdravstvene djelatnike koji su već izloženi virusu.

Liječenje

Do danas nema specifičnog lijeka niti cjepiva protiv virusa ebola, no liječnici i znanstvenici trenutno istražuju i testiraju nove mogućnosti liječenja i cijepljenja. Do otkrića  cjepiva i lijekova protiv virusa ebole jedine mogućnosti liječenja su simptomatske:

• nadoknada tekućine i elektrolita,
• nadoknada izgubljene krvi,
• održavanje normalnog krvnog tlaka,
• nadoknada potrošenih faktora koagulacije.

Eksperimentalni lijek ZMapp upotrijebljen je u liječenju nekoliko oboljelih osoba. Tri oboljele osobe su se oporavile, dok su liberijski liječnik i španjolski svećenik preminuli. Smrtnost od virusa ebole veoma je visoka od 60-90%. Što je medicinska njega i intenzivno liječenje bolje mogućnosti preživljavanje su veće.

Mjere zaštite

Kod pojave oboljelih osoba potrebno je odmah uvesti karantenu i stroge mjere izolacije oboljelih. U kontaktu sa zaraženim osobama i u zaraženim područjima potrebno je:

• nositi zaštitna sredstva- jednokratnu vodootpornu zaštitnu odoru/mantil, zaštitne maske, naočale i rukavice,
• adekvatno zbrinjavanje zaraznog otpada, oštrih predmeta i kontaminiranog materijala,
• provoditi stroge mjere čišćenja, dezinfekcije i sterilizacije površine i predmeta kontaminiranih krvlju i drugim tjelesnim izlučevinama,
• često pranje ruku sa sapunom i vodom ili higijenska dezinfekcija ruku dezinficijensima nakon svakog kontakta sa bolesnikom, nakon svakog kontakta s potencijalno kontaminiranim površinama i    nakon uklanjanja osobnih zaštitnih sredstava.

Mjere zaštite za putnike u rizična područja

Svjetska zdravstvena organizacija preporučuje slijedeće mjere koje se temelje na izbjegavanju kontakta s virusom ebole, stoga:

• ne dirajte rukama uginule životinje ili sirovo meso (osobito šišmiše, antilope  i majmune) ,
• ne jedite meso divljih životnija (voćni šišmiši se smatraju delikatesom na području Gvineje, gdje je epidemija i počela),
• izbjegavajte kontakte s osobama koje su bolesne,
• izbjegavajte  nezaštićene spolne odnose,
• dobro operite i ogulite voće i povrće prije konzumacije,
• često perite ruke sa tekućom vodom i sapunom ili dezinficirajte vlažnim alkoholnim maramicama kada voda i sapun nisu dostupni.