Velika većina muškaraca u starijoj dobi, recimo iznad 55-60 godina, ima određene smetnje mokrenja.

     Nije to samo specifikum muške populacije ali se o poremećenom mokrenju u muškaraca govori znatno više nego o istom problemu u žena. Smetnje mokrenja u starijoj dobi zajedničke su i ženama i muškarcima ali je problem načelno drugačije usmjeren. Dok žene u pravilu naginju slabijoj kontroli pohrane urina odnosno, u krajnjoj instanci, inkontinenciji, muškarci prirodno teže otežanom mokrenju odnosno retenciji urina.

    Zbog takvog stanja stvari, i činjenice da žene nemaju prostatu, uvriježeno je mišljenje da je u muškaraca uzrok poteškoća s mokrenjem uvijek i jedino prostata. Takvo je mišljenje udomaćeno u široj javnosti. Do nedavno ste ga mogli čuti i u stručnim krugovima pa i danas nije posve nestalo – kolokvijalno se još i danas često može čuti: „ Ah, on ti ima prostatu …!“

   I doista, svaki muškarac ima prostatu. Ta žlijezda s godinama, a osobito iznad pedesete, doživljava određene promjene. U njoj se počinje umnažati žljezdano (aktivno) ali i mišićno-vezivno, potporno (pasivno) tkivo. Radi se, dakle, o proliferativnim (hiperplastičkim) promjenama za koje možemo najjednostavnije reći – tkivo buja. Te promjene se dijagnosticiraju mikroskopskom analizom tkiva (histološki), pa je i dijagnoza benigne hiperplazije prostate (BPH) – histološka dijagnoza. Sasvim orijentacijski možemo reći da polovica 50-godišnjaka ima BPH. U 60-im godinama njih 70% ima znakove hiperplazije, a u 70-ima 80%. Sama hiperplazija ne mora nužno dovesti i do povećanja prostate, ali ako je taj proces intenzivniji doći se i do makroskopskog povećanja prostate, a to se pak dešava u oko polovice onih s hiperplastičkim promjenama. Makroskopsko povećanje prostate se najčešće utvrđuje digitorektalnim pregledom i ultrazvukom.

    U ovom trenutku važno je napomenuti da uvećanje prostate ne mora dovoditi do poteškoća s mokrenjem. Drugim riječima, može postojati uvećana prostata (pa i znatno uvećana!) ne dovodeći nužno do značajnijih teškoća, a probleme s mokrenjem (ili pak pohranom urina) mogu uzrokovati i razni drugi uzroci osim uvećane prostate. Uvećana prostata, kako smo ranije rekli, može dovesti do smetnji samog akta mokrenja što se (katkad – ne uvijek i ne u svih!) manifestira skupinom opstruktivnih simptoma (otežan početak, čekanje, naprezanje, slab i isprekidan mlaz mokraće itd.). Takvi simptomi mogu biti posljedica opstrukcije koju uvećana prostata stvara slobodnom protoku urina u času samog mokrenja.

    Tek oko polovica muškaraca s uvećanom prostatom razvije opstrukciju kojoj je ta uvećana prostata uzrok. Opstrukcija se dokazuje urodinamskim pretragama (cistometrija, analize omjera tlaka u mjehuru i protoka urina – tzv. „pressure-flow“ studije), a kao orijentacijska metoda za postavljanje sumnje na opstrukciju najčešće se koristi mikciometrija (uroflow).

    Prostata, dakle, sama po sebi ne uzrokuje nužno ni tegobe mokrenja ni opstrukciju protoku urina u svih starijih muškaraca.