Upravo sada pišem knjigu koja će se detaljno baviti odgovorom na to pitanje, ali zasad možemo istaknuti jednu stvar – neka osjete da vam je stalo, ali nemojte ih opterećivati svojim osjećajima niti nekakvim zahtjevima.

Naravno da ozbiljnu dijagnozu doživi čitava okolina oboljele osobe. Uopće nije dvojbeno da su svi pogođeni i svatko treba pronaći način funkcioniranja s tom viješću i u toj stvarnosti. Ozbiljna se bolest ne dogodi samo oboljeloj osobi. Ali ipak ona treba biti u fokusu.

“Plači u svoje slobodno vrijeme!”, odbrusila je jedna fajterica poznanici koja joj se rasplakala kad je čula da joj se bolest vratila. I to čak nisu bile ni nekontrolirane suze kada saznaš neku informacija pa se ni ne snađeš. Ne, ona je nazvala fajtericu da joj se plače na mobitel. Kao da je u tom trenutku važnije da član okoline poruči da mu je teško, nego kako će to utjecati na oboljelu osobu. “Plači u svoje vrijeme” najbolji je mogući odgovor u takvoj situaciji. Jer kad se ti spremaš za još jednu rundu kemoterapije, kada i tebe opterećuju i strahovi i tuga i ljutnja i tko zna što sve ne, zadnje što trebaš jest još tješiti nekoga.

Jer ljudi moji, it’s not about you! Svijet se ne vrti oko vas. Ni inače, a pogotovo je to važno u ovakvim, kriznim situacijama. Cilj je da vaši voljeni osjete da vam je stalo, ali da ih ne opterećujete svojim emocijama niti konstantnim pitanjima.

“Kako ću ja; Jadna ti; Ne mogu vjerovati da ti se ovo događa; Ne mogu vjerovati da mi se ovo događa; Nikada u životu nisam bio ovoliko tužan i uplašen; Sanja, nećeš vjerovati tko ima rak…” Svaka od ovih rečenica dio su problema. Krenimo od završne rečenice…

Nečiji rak nije tema za vaše tračanje, doista nije. Jer nekome možete otežati borbu za život. Znam da smo navikli brbljati o svemu, komentirati sve i svakoga, umjesto da, nedobog, brinemo svoju brigu. Tako je i rak ili bilo koja ozbiljna dijagnoza velika vijest koja se često nađe na tapeti u nekom društvenom krugu. Ali ljudi moji, nekome je život ugrožen. Ozbiljna dijagnoza nikako ne znači smtrnu presudu, ali svakako se radi o ozbiljnoj životnoj situaciji i to nije tema za kavicu. Nije tema za usputni razgovorčić. Čak i kada ga zamaskirate brigom za tu osobu. Ako trebate znati za njezinu situaciju i biti dio rješenja, ta će vam osoba javiti. Kada će njoj odgovoriti. Ona i njezine potrebe moraju biti u središtu interesa. I njezinog, ali i vašeg želite li joj dobro.

Također, i sve prethodne rečenice govore da ne razmišljamo kako se osjeća druga strana jer bi nam njezina dobrobit trebala biti u fokusu.

I kod dijeljenja emocija opet smo skloni krajnostima. Neki ljudi odluče ne podijeliti niti jednu emociju sa svojim voljenima “da ih ne opterećujemo”, zaboravljajući da šutnja i loša gluma također opterećuju. A neki uopće ne razmišljaju o tome pa ih često preopterećuju. Kao i obično, cilj je pronaći pravu mjeru u tome, a ta mjera nije ista u svim odnosima i u svim stadijima borbe s bolešću.

Generalno pravilo glasi – Što su vaši voljeni u ranjivijoj fazi, to biste ih trebali manje opterećivati svojim stanjima!

Npr., često su najranjiviji upravo u početnim fazama borbe za zdravlje kad tek saznaju dijagnozu i tijekom prvih terapija. Ako su oni uplašeni do svoje srži tada ne morate s njima podijeliti sve o svom strahu. Ne morate podijeliti s njima da ste užasnuti mogućnošću da sami odgajate djecu ili da nemate pojma kako ćete (pre)živjeti bez njih. Ovisno o tome kakva ste osoba, sasvim je razumljivo da vam takve ideje mogu pasti na pamet, ali mudrije ih je podijeliti s prijateljijma ili terapeutom, nego sa svojom voljenom osobom koja se treba koncentrirati na brigu za sebe, a ne vas. “Strah me je, ali snaći ću se. Ne moraš brinuti o meni”, maksimum je preporučljive iskrenosti u opisanoj situaciji.

Ne tvrdim da trebate negirati ono što osjećate, već samo da te osjećaje izrazite nekome drugome, a ne njima. Ne morate glumiti stijenu, mogu ponekad i vidjeti vaše suze i vaš strah, ali to su iznimke, a ne pravila. Pogotovo ako su oni u ranjivoj fazi. Tada se doista ne bi trebali baviti vama. I razumijem da i vama može biti teško, uopće to ne dovodim u pitanje. Samo dovodim u pitanje način traženja olakšanja. Svoje osjećaje slobodno podijelite s prijateljima ili psihoterapeutom jer je sasvim u redu pametno se brinuti za sebe. Često članovi okoline zanemare brigu o sebi dok im ne iscure sve rezerve energije tako da to nikako ne preporučam. Samo tvrdim da sa svojim teškim trenucima ne morate opterećivati svoje voljene, pogotovo ako su oni u ranjivoj fazi. Dakle, pametno je brinuti se o sebi da bi se mogao bolje brinuti o drugima. A i čak i ako je upravo ta voljena osoba bila prva ili pak jedina osoba kojoj si se uvijek povjeravao, sada je ipak mudrije potražiti drugi način. Prijatelji, članovi obitelji, znanci koji su prošli slično ili stručnjaci s vještinama pružanja pomoći u takvim situacijama odlične su opcije.

Postoji jedno kraljevsko pitanje kojem se svi članovi okoline trebaju voditi – Hoću li ovime pomoći ili odmoći voljenoj osobi?

Hoću li ovim pitanjem odmoći ili pomoći?

Hoću li ovom gestom unijeti mir ili nemir?

Hoće li je ova informacija osnažiti ili oslabjeti?

To su pitanja koja bi trebala postaviti kada želimo nekome istinski pomoći u borbi za zdravlje. I naravno da se ne očekuje da ćete uvijek ispravno procijeniti i naravno da se ne očekuje da će uvijek pronaći točan odgovor na sva moguća pitanja, ali barem ćete češće pronaći najbolji mogući način kako nekome pomoći.

Ova pitanja vrijede i inače u životu, a pogotovo u kriznim situacijama. A kad se radi o zdravstvenoj krizi dodatno su dragocjena. I ta pitanja i trud koji ćete unijeti u promišljanje najboljeg način pomaganje nekome svome. Jer naravno da nikako ne želimo dodatno otežati njihovu borbu za zdravlje. A ako će oni razmišljati u stilu “Jooooj, sad je i njima teško, još i njih opterećujem” neće se uspjeti osloniti na nas kad im je najpotrebnije. Zato je ključno staviti njihove potrebe u fokus i razmisliti kako će nešto utjecati na njih, prije nego što napravimo ili kažemo.

Bruno Šimleša (1979.) autor je 10 knjiga iz područja popularne psihologije i duhovnosti. Po struci je sociolog, a diplomirao je 2003. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Prijašnje knjige u kojima je fokus bio na odnosu prema sebi i ljubavi kao što su Ljubavologija i Škola života jedne su od najprodavanijih knjiga u Hrvatskoj i regiji. Njegovi su naslovi objavljeni i u Sloveniji, Srbiji, Makedoniji i Albaniji, a ukupno je prodano više od 200.000 primjeraka. 

(P)ostati zdrav je njegova prva knjiga s fokusom na zdravlje.

Tema nije odabrana slučajno jer više od 15 godina pomaže oboljelima od raka da se nose sa svim izazovima pa je dio tih iskustava prenio i u ovoj knjizi, ali se oslonio i na zaključke brojnih znanstvenih istraživanja koja dokazuju utjecaj uma na tijelo.

Udruga Sve za nju 2016. godine dodijelila mu je nagradu VAM zbog pomaganja onkološkim pacijentima i senzibiliziranja javnosti za probleme svih koji se bore s rakom. Kao malo dijete liječio se od trombocitopenije na Odjelu dječje hematologije i onkologije. Iz tog vremena pamti poseban odnos s doktorom Tiefenbachom čiji je pristup bio presudan faktor za kreiranje Bruninog odnosa prema zdravlju.

Dvije godine vodio je emisiju Svaki dan, dobar dan na Hrvatskoj televiziji i redovito surađuje s brojnim medijima u Hrvatskoj i regiji. U braku je 14 godina i ponosni je tata predivne dvanaestogodišnjakinje čijoj generaciji želi da se mudrije brine za svoje zdravlje što je glavni cilj ove knjige.