Isječak iz knjige, uz pravo prenošenja na zdravobudi portalu: (P)OSTATI ZDRAV

Nemoguće je pisati o nošenju s ozbiljnom dijagnozom bez osvrta na rad iznimne psihijatrice Elisabeth Kübler-Ross, jedne od najutjecajnijih intelektualki prošlog stoljeća. Tijekom posjeta poljskom koncentracijskom logoru Majdanek pronašla je brojne crteže leptira što je simboliziralo nadu koju su gajili zatvorenici, osuđeni na smrt ili na neživot. To ju je zainteresiralo za proučavanje našeg nošenja sa smrću pa se time bavila kad je počela raditi kao asistentica na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Chicagu. Iz tog je iskustva nastala i legendarna knjiga O smrti i umiranju, izvorno objavljena 1969. godine. U njoj je prvi put predstavila pet faza žalovanja za nekim, a poslije smo shvatili da se te faze mogu uočiti i u suočavanju s bilo kakvim gubitkom, naprimjer prilikom razvoda ili gubitka prijateljskog odnosa…

Pet faza su negiranje, ljutnja, pregovaranje, depresija i prihvaćanje.

Kübler-Ross tvrdi da ljudi suočeni s gubitkom prvo negiraju stvarnost. Kada vide da to ne funkcionira, slijedi ljutnja na sebe ili okolinu. Nakon toga dolazi pokušaj pregovaranja kad pokušavaju dati nešto što im je vrijedno samo da odgode suočavanje sa svojom smrtnošću ili s boli zbog nekog gubitka. Kada shvate da to ne pali, uslijedi depresija jer ne vide smisla uopće truditi se. I nakon toga dolazi prihvaćanje i pokušaj da se što bolje pripreme za sve što slijedi.

Ovisno o tome radi li se o fazama suočavanja s vlastitom smrtnošću, smrću drage osobe ili možda samo smrću nekog odnosa, mijenja se povod, odnosno objekt žalovanja, ali proces zadržava ove konture. Tako barem kaže teorija.

Faze su općeprihvaćene u znanosti, ali i u popularnoj kulturi, iako su mnogi znanstvenici prigovorili rigidnosti redoslijeda. A i moje iskustvo govori da faze vrlo često nisu tako linearne, već više cikličke, dok neki ljudi znaju potpuno preskočiti neke faze, a i mnogima se pojave i mnogo drugih emocija.

Primjerice, mnogi ljudi čitav ciklus odrađuju u etapama. Tako prvo negiraju velik dio stvarnosti, pa se naljute pa pokušaju pregovarati pa malo padnu u depresiju pa onda prihvate dio stvarnosti i onda opet ispočetka. Negiraju manji dio stvarnosti pa se onda opet naljute pa povećaju ulog u pregovaranju pa opet padnu u depresiju i onda prihvate veći dio stvarnosti i pokušaju vidjeti kako dalje. I onda opet ukrug…

S druge strane, vidio sam mnoge ljude, bilo da se suočavaju sa smrću partnera ili sa svojom bolešću, da imaju sasvim drugačiji redoslijed ili da neke faze u potpunosti preskoče. Tako će, recimo, osobe koje imaju veći emocionalni raspon češće odmah na početku imati depresivnu ili ljutu epizodu. S druge strane, rezerviranije osobe, pogotovo ako su poslovno uspješne, često odmah krenu s pregovaranjem jer ne žele “gubiti vrijeme” na negiranje ili depresiju. Neki su to čak tako i frazirali kada sam s njima razgovarao o nošenju s bolešću. Iako se, naravno, ne radi o gubljenju vremena ako stvarno osjećamo tugu ili ljutnju, ali važno je naglasiti da je sasvim u redu slijediti svoj ritam i način procesuiranja. Tako da ako nečiji način nošenja sa stvarnošću podrazumijeva da se krene s pokušajem pregovaranja, to je sasvim u redu. Jer ako ste nešto rezerviranija osoba, emocionalna reakcija ne događa se spontano i ne preplavljuje vas. Ne bih to nazvao ni dobrim ni lošim, neki ljudi jednostavno tako funkcioniraju i možemo jedino tvrditi da to ponekad ima pozitivan, a ponekad negativan utjecaj.

Napominjem to zato što neki ljudi koji znaju za model Kübler-Ross, ponekad čak i forsiraju baš takav proces suočavanja sa stvarnošću, baš tih pet linearnih faza, iako se objektivno tako ne osjećaju. Time si zapravo otežavaju nošenje s ionako teškom situacijom. Jer koliko se ove faze mogu pronaći kod mnogih kriznih situacija i ponekad baš u tom redoslijedu, svaka osoba će svako životno iskustvo proživjeti na svoj način. Ljepota ljudskosti jest da smo unikatni u svakom mogućem pogledu, a to će se manifestirati i u načinu kako tugujemo ili kako se suočavamo s neželjenom viješću.

I zato kada s nekim prolazim kroz takvo iskustvo, na umu svakako imam model Kübler-Ross, ali nikako ne očekujem da će razviti sve faze i točno tim redoslijedom. To ovisi o tome kakva je netko osoba, kakva im je podrška okoline, kakvo je inače stanje njihova života, koliko im je značio taj odnos ili osoba koju gube ili kako doživljavaju vlastiti život ako su se suočili s ozbiljnom dijagnozom i sl. Sve to spada u tkanje nečije psihe i manifestiranje njihove ljudskosti u ovako ranjivim trenucima, tako da cijeli model doista uzimam samo kao okvir, a ne kao nešto uklesano u kamen ljudske svijesti!

Unatoč tome što taj model uzimam samo kao okvir u svom radu s ljudima, posvetio sam mu nekoliko stranica jer je općepoznat i vrlo utjecajan pa vjerujem da će vam biti korisno. Ako ništa drugo, barem da ne osjećate pritisak da morate tugovati na taj način ili da drugima govorite da moraju slijediti određenu šprancu tugovanja kada su suočeni s nekim gubitkom – zdravlja, odnosa, posla… Prerazličiti smo i prerazličito reagiramo na iste životne situacije da bismo uvijek slijedili neku šprancu.

Umjesto predvidljivih, linearnih faza modela Kübler-Ross iskustvo je pokazalo da su ljudi skloniji nepredvidljivom skakanju s jedne na drugu reakciju i emociju. To, naravno, ovisi od osobe do osobe, o njihovom stupnju emotivnosti, psihičkoj strukturi, sustavu podrške, stanju ostalih životnih područja i sl., ali većini osoba i emocije i misli nađu se izvan kontrole, barem privremeno.

Prema mom iskustvu, ali i iskustvu drugih terapeuta s kojima sam u kontaktu, većina ljudi ipak je bliža modelu gorkog koktela ambivalentnih emocija i misli. Razumijem da se nije jednostavno snaći u tom neočekivanom vrtlogu, ali korak po korak i moguće je vratiti osjećaj kontrole. Istraživanja govore da će trećini onkoloških bolesnika trebati stručna psihološka pomoć da bi se uspješnije uhvatili ukoštac s tom burom emocija i misli i drago mi je da danas sve manje ljudi zazire od traženja stručne pomoći. Muškarci su i dalje problematičniji od žena jer smo neskloniji tražiti pomoć čak i u ovakvim situacijama pa više mučimo i sebe i sve oko sebe. Ali napredujemo i mi, iako polako.

Zanimljiv je fenomen da će oboljele žene lakše potražiti stručnu pomoć, ali će često imati problema da ukućani ili profesionalac preuzmu brigu oko kućanstva. To će im stvarati osjetne probleme, a mnogim ženama i vrlo tvrdoglav osjećaj krivnje. Nikad neću zaboraviti kad mi je Irena rekla: “Pa mogu ja objesiti veš između povraćanja. Nije mi teško.”

I nije željela srediti veš da se nečim zaposli kako bi malo skrenula misli s kemoterapije ili osnažila osjećaj kontrole nad bolešću, nego jer je njezina dužnost odraditi sve za kuću, kao što je uvijek i bila. I to uopće nije dolazilo u pitanje. Ali naravno da se ne bi trebala baviti vešom, nego odmaranjem ili gledanjem komedije ili bilo čega što je opušta i uživati što netko drugi obavlja kućanske poslove, dok njezino srce uživa u činjenici da ona zaslužuje nečiju pomoć. No njoj je bilo teško prepustiti kućanske poslove jer je bila sto posto uvjerena da to mora napraviti, da je to njezina dužnost. Kao da nije ni znala tko je ako nije ta osoba koja se brine za sve i svakoga. Nije se usudila ni pomisliti da bi joj netko mogao ili čak trebao pomoći. Čak ni nakon šest-sedam kemoterapija kada je već zaista bila iscrpljena.

Trebalo nam je dosta vremena da traženje pomoći ne doživi kao da je to ugrožava, kao da ugrožava njezinu ulogu u domaćinstvu, nego da primanje pomoći doživi tako da shvati da je vrijedna pomoći, da je zaslužuje primiti, da tako drugi pokazuju da im je važna. Kako se radilo o osobi s dosta tradicionalnim stavovima, ovo nam je bio tvrd orah, ali uspjelo je, barem dobrim dijelom.

Jer većina članova obitelji bit će vam zahvalna ako mogu preuzeti dio vaših dužnosti jer vam žele pomoći u borbi za zdravlje, a često ni sami ne znaju kako. Ako im dopustite da pomognu u bilo čemu, oni će lakše izaći na kraj s vlastitim osjećajem bespomoćnosti pa ispada da ćete pomoći i njima i sebi.

Bruno Šimleša (1979.) autor je 10 knjiga iz područja popularne psihologije i duhovnosti. Po struci je sociolog, a diplomirao je 2003. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Prijašnje knjige u kojima je fokus bio na odnosu prema sebi i ljubavi kao što su Ljubavologija i Škola života jedne su od najprodavanijih knjiga u Hrvatskoj i regiji. Njegovi su naslovi objavljeni i u Sloveniji, Srbiji, Makedoniji i Albaniji, a ukupno je prodano više od 200.000 primjeraka. (P)ostati zdrav je njegova prva knjiga s fokusom na zdravlje.

Tema nije odabrana slučajno jer više od 15 godina pomaže oboljelima od raka da se nose sa svim izazovima pa je dio tih iskustava prenio i u ovoj knjizi, ali se oslonio i na zaključke brojnih znanstvenih istraživanja koja dokazuju utjecaj uma na tijelo.

Udruga Sve za nju 2016. godine dodijelila mu je nagradu VAM zbog pomaganja onkološkim pacijentima i senzibiliziranja javnosti za probleme svih koji se bore s rakom. Kao malo dijete liječio se od trombocitopenije na Odjelu dječje hematologije i onkologije. Iz tog vremena pamti poseban odnos s doktorom Tiefenbachom čiji je pristup bio presudan faktor za kreiranje Bruninog odnosa prema zdravlju.

Dvije godine vodio je emisiju Svaki dan, dobar dan na Hrvatskoj televiziji i redovito surađuje s brojnim medijima u Hrvatskoj i regiji. U braku je 14 godina i ponosni je tata predivne dvanaestogodišnjakinje čijoj generaciji želi da se mudrije brine za svoje zdravlje što je glavni cilj ove knjige.