U ovoj seriji tekstova spomenuo sam već mnoge savjete za pružanje najbolje moguće podrške našim voljenima kada se bore za zdravlje. Jedan od problema koji možemo imati jest kada imamo dojam da se nečija bolest dogodila nama. Ali…

It’s not about you!

Naravno da ozbiljnu dijagnozu osjeti čitava okolina oboljele osobe. Uopće nije dvojbeno da su svi pogođeni i svatko treba pronaći način funkcioniranja s tom viješću i u toj stvarnosti. Ozbiljna se bolest ne dogodi samo oboljeloj osobi. Ali ipak – ona treba biti u fokusu!

“Plači u svoje slobodno vrijeme!”, odbrusila je jedna fajterica poznanici koja joj se rasplakala kad je čula da joj se bolest vratila. I to čak nisu bile ni nekontrolirane suze kad tek saznaš neku informaciju pa se ni ne snađeš. Ma kakvi. Ona je saznala informaciju, imala vremena da se sabere, ali je danima nakon toga odlučila da je najbolje nazvati svoju prijateljicu da joj se isplače na mobitel. Kao da je u tom trenutku važnije da član okoline poruči da mu je teško, nego kako će to utjecati na oboljelu osobu.

“Plači u svoje vrijeme” najbolji je mogući odgovor u takvoj situaciji. Jer kad se ti spremaš za još jednu rundu kemoterapije, kada i tebe opterećuju i strahovi i tuga i ljutnja i tko zna što sve ne, zadnje što trebaš jest još tješiti nekoga. To ne znači da njoj ne smije biti teško, naravno da je u redu da je nekome kome je stalo do nas teško što je nama teško. Pa stalo im je do nas. Ali kada se mi borimo za zdravlje ne bismo još trebali i misliti kako to sve prolazi svi drugi.

Jer ljudi moji, it’s not about you! Svijet se ne vrti oko vas. Ni inače, a pogotovo je to važno upamtiti u ovakvim, kriznim situacijama.

Nečija se bolest nije dogodila vama!

Naravno da utječe na vas, ali niste najvažnjiji. Zato bismo uvijek trebali razmisliti kako će naš postupak utjecati na oboljelu osobu. A ne što mi želimo i što nama treba od oboljele osobe.

Ni inače nisam obožavatelj narcizma. Kod djece je uobičajen, dok ga kod odraslih nanjušim na 50 kilometara i u svom privatnom životu izbjegavam u najširem mogućem luku. Jednostavno ne želim trošiti vrijeme s ljudima koji osluškuju samo svoje potrebe, koji brbljaju 100 na sat, koji halapljivo grabe svako zrno pažnje i energije jer imaju tu emocionalu crnu rupetinu koja nikad nije dovoljno sita. U njihovim očima vidiš da tuđa stvarnost nije jednako stvarna kao i njihova. I ne samo to. Nije ni približno jednako bitna. Ta ih emocionalna neuhranjenost čini toliko slijepima na ikoga osim sebe da može biti i bolno. A u kriznim situacijama i destruktivno.

Narcizam se liječi u kvalitetnoj terapiji sa stručnjakom koja ti može objasniti kako se emocionalno nahraniti i sazrijeti. Iako su to neki od najtežih klijenata jer jedna od stvari koja odlikuje narcisa je i nesamokritičnost. A u svakom terapijskom procesu trebaš preuzeti odgovornost i gledati što ti možeš napraviti, a ne što su sve drugi zeznuli. U dalekoj ili neposrednoj prošlosti. Narcisi su izvrsni primjeri mentalnog sklopa koji krivce traži izvan sebe, a ne odgovornost unutar sebe. Oni uvijek gledaju što su drugi zeznuli, a ne što oni mogu i trebaju napraviti ili nedobog popraviti. Jer što da popravljaju kad su oni izvrsni, a drugi su prepuni mana!?

Narcisi ni inače ne znaju biti pravi prijatelji, ali posebno su toksični u kriznim situacijama. Jedna od dobrih stvari koju bolest obično nosi sa sobom je i manje strpljenja za takve osobe. Manje razumijevanja za takve kradljivce vlastitog mira. Ljudi se obično okuraže i takvim ljudima zatvore vrata. Jer kad se boriš za zdravlje kradljivci energije nisu dobri suborci.

Kroz godine sam svjedočio svakakvom ponašanju… Od tračanja o oboljelima svima i svakome, iako su vas zamolili da ne kažete nikome. Do zamjeranja što ste promijenili odnos prema njima. Jer ne može narcis shvatiti da niste njega stavili u fokus vaše brige, iako ste vi suočeni s ozbiljnom dijagnozom. Narcis je doista uvjeren da se vaša bolest dogodila njemu. Jer se čitav svijet vrti oko njega. U njegovim su očima njegov interes i njegove potrebe uvijek ispred svih drugih. Uvijek. Njegova potreba da sazna što se svaki dan događa s vama ili da ga saslušate kada vam ima nešto za reći ispred je vaše potrebe za mirom ili za smislenim sadržajem. Ja, ja, ja, ja… Uvijek i zauvijek.

Kao što sam već jednom istaknuo, narcisi baš ne uzimaju ovakve tekstove u svoje ruke jer ih ne zanima učenje, rast niti preuzimanje odgovornosti za svoj život, a to su glavne odrednice knjiga osobnog razvoja. Njih zanima kako srčanije okriviti nekoga za svoje stanje, a ne kako istinski poboljšati bilo koji aspekt vlastita života. Ne pišem ovo da bi oni shvatili svoje probleme jer nisam sizifasta osoba. Pišem ovo da vi bolje shvatite neke ljude iz svoje okoline. Pa da shvatite uzaludnost zadovoljavanja njihovih potreba. Vjerujte mi – to je kao da pokušavate popuniti beskrajnu crnu rupu. Samo će isisati vašu energiju i neće je iskoristiti za išta konstruktivno. Nikad im ne možete dati dovoljno pažnje, energije, ljubavi koju mogu osjetiti… A pogotovo to ne trebate raditi kada se borite za zdravlje. Tada se trebate brinuti za sebe, a ne za njih.

Kako narcisi čine doista zanemariv postotak mojih čitatelja, u sljedećem ću se tekstu obratiti onima koji imaju dobru namjeru i istinski žele pomoći voljenima koji se bore za zdravlje, ali jednostavno ne shvaćaju zašto nije mudro opterećivati oboljele svojim emocionalnim reakcijama. Sada ću stati samo na tome da osvijestite ljude oko sebe. Jer kada ste vi u krizi, zdravstvenoj ili bilo kojoj drugoj, nije se korisno okružiti ljudima koji će sebe staviti u fokus pažnje.

Bruno Šimleša (1979.) autor je 10 knjiga iz područja popularne psihologije i duhovnosti. Po struci je sociolog, a diplomirao je 2003. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Prijašnje knjige u kojima je fokus bio na odnosu prema sebi i ljubavi kao što su Ljubavologija i Škola života jedne su od najprodavanijih knjiga u Hrvatskoj i regiji. Njegovi su naslovi objavljeni i u Sloveniji, Srbiji, Makedoniji i Albaniji, a ukupno je prodano više od 200.000 primjeraka. (P)ostati zdrav je njegova prva knjiga s fokusom na zdravlje.

Tema nije odabrana slučajno jer više od 15 godina pomaže oboljelima od raka da se nose sa svim izazovima pa je dio tih iskustava prenio i u ovoj knjizi, ali se oslonio i na zaključke brojnih znanstvenih istraživanja koja dokazuju utjecaj uma na tijelo.

Udruga Sve za nju 2016. godine dodijelila mu je nagradu VAM zbog pomaganja onkološkim pacijentima i senzibiliziranja javnosti za probleme svih koji se bore s rakom. Kao malo dijete liječio se od trombocitopenije na Odjelu dječje hematologije i onkologije. Iz tog vremena pamti poseban odnos s doktorom Tiefenbachom čiji je pristup bio presudan faktor za kreiranje Bruninog odnosa prema zdravlju.

Dvije godine vodio je emisiju Svaki dan, dobar dan na Hrvatskoj televiziji i redovito surađuje s brojnim medijima u Hrvatskoj i regiji. U braku je 14 godina i ponosni je tata predivne dvanaestogodišnjakinje čijoj generaciji želi da se mudrije brine za svoje zdravlje što je glavni cilj ove knjige.