Spolno prenosive bolesti su zarazne bolesti koje se prenose izravnim spolnim kontaktom sa zaražene na zdravu osobu.

Spolno prenosive bolesti su zarazne bolesti koje se prenose izravnim spolnim kontaktom sa zaražene na zdravu osobu. Danas se u spolno prenosive zarazne bolesti ubraja tridesetak  bakterijski, virusnih i parazitarnih bolesti i sindroma koje se prenose prvenstveno spolnim putem ili je spolni put jedan od načina prenošenja.
“Klasične” spolno prenosive bolesti sifilis, gonoreja i trihomonijaza danas su sve manje zastupljene, premda se u određenim sredinama i  kod određenih rizičnih skupina ponovno javljaju.  Ove “klasične” spolno prenosive bolesti u novije vrijeme potisnule su spolne infekcije humanim papiloma virusom (HPV), herpes virusima, HIV, te infekcija uzrokovana klamidijom, ureaplazmom i mikoplazmom. Infekcije virusom hepatitisa B i C nisu isključivo spolno prenosive bolesti nego se prenose i drugim načinima prijenosa: kontaktom sa zaraženom krvlju i ekskretima, zajedničkim korištenjem pribora za intimnu higijenu, šprica i igala kod intravenskih ovisnika, te sa zaražene majke na dijete tijekom trudnoće i poroda. Dok se u uvjetima niskog socioekonomskog i zdravstvenog standarda ove dvije bolesti prenose uglavnom nespolnim putem i infekcija stječe već u ranom djetinjstvu u  razvijenim zemljama svijeta  infekcija  virusima hepatitisa B i C prvenstveno se prenosi  spolnim putem.
Javnozdravstveni značaj spolnoprenosivih bolesti je mogućnost njihovog nekontroliranog širenja budući da neke od spolnoprenosivih bolesti ne uzrokuju nikakve simptome. Primjerice primarna infekcija gonorejom i klamidijom kod žena obično je asimptomatska zbog čega se ne liječi. Posljedica kasnog dijagnosticiranja i neliječenja spolne bolesti je pojava komplikacija, progresija bolesti do zdjelične upalne bolesti, posljedična neplodnost i rizik za nastanak izvanmaternične trudnoće. Neke spolno prenosive bolesti poput infekcije humanim papiloma virusom (HPV) mogu izravno utjecati na razvoja raka vrata maternice. Ne liječena infekcija u trudnoći može rezultirati pobačajem, preranim porođajem i prijenosom infekcije na dijete. Nadalje, javnozdravstveni značaj spolno prenosivih bolesti prozilazi i iz podataka o učestalosti ove bolesti koja većinom zahvaća mlade ljude, osobito mlade žene u dobi od 15-25 godina zbog ranog započinjanja spolnog odnosa, čestih promjena spolnih partnera i nezrelosti sluznice mokraćnospolnog sustava.
Glavni čimbenici rizika za razvoj spolno prenosivih bolesti su rano stupanje u spolne odnose, promiskuitetno ponašanje, ne zaštićeni spolni odnosi, analni spolni odnos, zlouporaba droge i alkohola, loši socijalni uvijeti i loša zdravstvena zaštita.

Mali podsjetnik na “stare” spolno prenosive bolesti

“Klasične” spolno prenosive bolesti danas su postale rijetke  i pomalo zaboravljene, no postavlja se pitanje da li su češće nego što se misli. Prema raspoloživim epidemiološkim podacima njihov broj nije značajan, no pri tome ne treba zanemariti eventualnu  mogućnost podregistriranja i izostanka pravovaljane dijagnoze.

Sifilis

Sifilis ili lues je spolno prenosiva bolest uzrokovana bakterijom  iz roda spiroheta Treponema pallidum. Razlikujemo venerični sifilis koji se prenosi spolnim putem i konatalni sifilis koji se prenosi s majke na dijete tijekom trudnoće. Konatalni sifilis u razvijenim zemljama svijeta izuzetno je rijedak zbog serološkog testiranja trudnica tijekom prvog tromjesječja trudnoće.

Venerični sifilis je klinički karakterizirana sa tri stadija:

Primarni li inicijalni sifilis klinički se očituje povećanim limfnim čvorovim i pojavom bezbolne papule na vanjskom ili unutarnjem spolovilu. Ova primarna lezija ili čankir nastaje  dva do tri tjedna nakon infekcije, ubrzo se raspada sama od sebe te  prolazi i bez liječenja. No, infekcija se može dogoditi i bez klinički vidljive primarne lezije. Ako se bolest ne liječi prelazi u drugi stadij. 

Sekundarni stadij sifilisa karakteriziran je pojavom krupnog, papuloznog osipa po tijelu te tamnocrvenog makuloznog osipa po dlanovima i stopalima. Ponekad je osip popraćen groznicom, glavoboljom, gubitkom tjelesne težine, povećanjem limfnih čvorova, grloboljom i ispadanjem kose. Za vrijeme sekundarnog stadija zaraznost je veoma visoka. Znakovi i simptomi sekundarnog sifilisa spontano nestaju sa ili bez liječenja, međutim ako se bolest ne liječi  progredira u treći stadij.

Tercijalni ili destruktivni stadij sifilisa nastupa tri do pet godina nakon potpunog odsustva simptoma. U kasnom stadiju sifilisa dolazi do oštećenja unutrašnjih organa: mozga, živaca, očiju, srca, krvnih žila, jetre, kostiju i zglobova. Uslijed oštećenja unutrašnjih organa dolazi do razvoja cerebralne paralize, slijepoće i demencije. Zbog mogućnosti razvoja brojnih simptoma i nemogućnosti razlikovanja od drugih bolesti u  povijesti se ova bolest zvala “veliki imitator”. Danas je ovaj sinonim izgubio značenje budući da je razvoj tercijalnog stadija sifilisa rijedak osobito u razvijenim zemljama svijeta.

Danas se sifilis uspješno liječi antibioticima. Lijek izbor je penicillin u obliku intramuskularnih injekcija osim kod osoba preosjetljivih na penicilin. Alternativa terapija kod preosjetljivih na penicilin je doksiciklin ili tetraciklin u obliku tableta ili kapsula.

Prema podacima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo do  šezdestih godina prošlog stoljeća u Hrvatskoj se godišnje registiralo oko 2000 oboljelih od sifilisa, posljednjih pet godina prosječno se  registrira oko 35 bolesnika (no to ne mora biti i stvaran broj). U Sjedinjenim Američkim Državama 2008. godine 63% zabilježenih slučajeva primarnog i sekundarnog sifilisa registrirano je kod muškaraca koji imaju spolne odnose sa muškarcima, a u razdoblju od 2004.-2008. godine stopa primarnog i sekundarnog sifilisa najveća je među muškarcima i ženama u dobi od 15-24 godine.

Gonoreja ili kapavac

Gonoreja ili kapavac je zarazna bolest uzrokovana bakterijom Neisseria gonorrhoeae, a prenosi se spolnim putem i tijekom poroda na novorođenče.
Infekcija nastupa nakon perioda inkubacije od 2-6 dana. Simptomi bolesti u vidu učestalog mokrenja uz bol i pečenje pri mokrenju, te gustog gnojnog iscjetka  izraženiji su kod muškaraca. Kod žena infekcija može biti asimptomatska ili sa slabo izraženih simptomima u vidu  blage boli i pečenja pri mokrenju. Širenjem infekcije na  vrat maternice javlja se žućkasto-zelenkasti gnojni iscjedak. Ukoliko se infekcija proširi na jajovode razvije se zdjelična upalna bolest (pelvic inflammatory disease-PID) koja se očituje bolovima i nelagodom u donjem dijelu trbuha, pojačanim iscjetkom iz rodnice, bolovima kod spolnog odnosa, povišenom temperaturom i nepravilnim krvarenjem.
Kako se radi o bakterijskoj infekciji bolest se uspješno liječi antibioticima, no posljednih godina bilježi se sve veća rezistencija ove bakterije na antibiotike. Problem u liječenju osim rezistencije bakterije predstavlja i prisutnost drugih spolno prenosivih bolesti (klamidijaze) kod oboljelih od gonoreje. Učestalost koinfekcije sa Chlamydiom trachomatis je 15-30%.  Važno je naglasiti da je liječenje potrebno za oba partnera,  teje za vrijeme liječenja potrebno  suzdržavanje  od spolnog odnosa. Nepravilno liječenje ili izostanak liječenja ima slične posljedice za oba partnera, neprohodnost sjemenovoda kod muškaraca, odnosno jajnika kod žena što dovodi do neplodnosti.
Tijekom poroda prolaskom novorođenčeta kroz porođajni kanal gonokokna infekcija majke može se prenijeti na dijete. Novorođenče može oboljeti od gonokokne infekcije vjeđa i spojnice oka koja ako se ne liječi može uzrokovati slijepoću. Stoga je kod trudnica neophodna pravovremena i točna dijagnoza, te adekvatno liječenja radi sprječavanja pojava komplikacija.
Prodor bakterije u krv može dovesti do diseminirane gonokokne infekcije koja se klinički očituje gonokoknim artritisom, kožnim lezijama, te rjeđe hepatitisom, meningitisom ili endokarditisom.

Trihomonijaza

Trihomonijaza je spolno prenosiva bolest čiji je uzročnik bičaš iz roda protozoa Trichomonas vaginalis. Za razliku od gonoreje trihomonijaza je bolest koja se kod žena očituje nizom neugodnih simptoma, a prenose je muškarci kod kojih su simptomi rjeđe izraženi jer visoke koncentracije cinka u sekretu prostate imaju određena antitrihomonasna svojstva. No, i kod muškaraca može doći do infekcije koja se očituje peckanjem pri mokrenju i bolnim testisima. Kod žena dolazi do upale rodnice koja se očituje svrbežom stidnice i rodnice, obilnim pjenastim žućkasto-zelenkastim iscjetkom neugodnog mirisa na trulu ribu. Poput drugih spolnoprenosivih bolesti i ova infekcija povećava rizik upale jajovoda, komplikacija u trudnoći koje mogu dovesti do preuranjenog poroda i male porođajne težine djeteta.
Budući da parazit može preživjeti u vlažnoj sredini nekoliko sati osim spolnim odnosom trihomonas se može prenijeti i kupanjem u toploj vodi nečistih bazena, jacuzzija i toplica, preko  vlažnih ručnika, zagađenih zahodskih daski i drugih predmeta osobne higijene.
Liječenje se provodi kombinacijom lokalnog i sistemskog antibiotika (metronidazola). Za vrijeme liječenja potrebno je izbjegavanje alkohola budući da metronidazol  u kombinaciji sa alkoholom može izazvati mučninu i povraćenje. Liječenje traje od jedan do sedam dana. Potrebno je liječenje oba partnera (ili više) kako bi se bolest potpuno uklonila i spriječila mogućnost reinfekcije. Za vrijeme liječenja potrebno je suzdržavanje od spolnih odnosa.