Rak prostate je drugi po učestalosti malignom kod muškaraca, kako u zemljama Zapada tako i u Republici Hrvatskoj (16% od ukupno oboljelih muškaraca od raka). U Hrvatskoj je 2009.godine od raka prostate.

Rak prostate je drugi po učestalosti malignom kod muškaraca, kako u zemljama Zapada tako i u Republici Hrvatskoj (16% od ukupno oboljelih muškaraca od raka). U Hrvatskoj je 2009.godine od raka prostate je oboljelo gotovo 1800 muškaraca dok godišnje umre oko 300 bolesnika. Pri postavljanju dijagnoze 1/3 bolesnika se dijagnosticira u lokaliziranom stadiju bolesti, u 1/3 bolesnika nalazimo lokalno uznapredovanu bolest dok se u 1/3 bolesnika dijagnosticira metastatska bolest.

Rak prostate je hormonski ovisan tumor i njegov razvoj i rast izravno ovisi o stimulaciji muškim spolnim hormonom – testosteronom. Blokada stimulacije testosteronom logičan je put u zaustavljanja raka prostate, kako lokaliziranog ili lokalno uznapredovanog raka tako i metastatske bolesti te je hormonska terapija osnovni oblik liječenja ove bolesti.

Nekoliko je oblika hormonskog liječenja raka prostate:

• medikamentozna ili kirurška kastracija,
• monoterapija bikalutamidom 150 mg,
• potpuna androgena blokada,
• intermitentna androgena deprivacija.

Kirurška kastracija (bilateralna subkapsularna orhidektomija) indicirana je u liječenju metastatskog raka prostate. Kao alternativa kirurškoj kastraciji primjenjuje se medikamentozna kastracija tzv. LHRH agonostima (goserelin, leuprolid, buserelin) ili rijetko LHRH antagonistima (abareliks, degareliks). Medikamentozna kastracija se osim kod metastatskog raka prostate primjenjuje i u liječenju nemetastatske bolesti i to kod bolesnika koji su radikalno operirani, ali su pri operativnom zahvatu  nađeni zdjelični limni čvorovi koji su zahvaćeni tumorskim tkivom te kod bolesnika visokog ili srednjeg rizika kojima je indicirana primarna raditerapija. Tada se hormonska kastracijska terapija primjenjuje dugotrajno (2-3 godine) ili kratkotrajno (6 mjeseci). U kombinaciji s radioterapijom kastracijska terapija započinje 2-3 mjeseca prije početka zračenja (neoadjuvantno), traje tijekom provođenja zračenja oko 2 mjeseca (konkomitantno) i provodi se nakon završetka radioterapije (adjuvantno) do 2-3 godine. Obično se prije i tijekom zračenja LHRH agonisti kombiniraju s tzv.perifernim antiandrogenim lijekovima (bikalutamid u dozi od 50 mg – Bixalan 50 mg) koji blokiraju vezanje testosterona na androgene receptore i takav oblik liječenja se naziva potpuna androgena blokada. Cilj združene radioterapije i hormonske terapije jest smanjenje veličine bolesti s ciljem smanjenja kliničkog ciljnog volumena i time veća pošteda okolnog tkiva (downstaging), povećanje učinkovitosti zračenja (smanjenje broja tumorskih stanica na koje zračenje treba djelovati, povećanje protoka krvi kroz prostatu i time smanjenje hipoksičnih zona, sinegistički učinak kroz apoptozu) te eradikacija mikroskopske diseminirane bolesti. Učinkovitost združene radio-hormonske terapije potvrdile su brojne studije: RTOG 86-10, RTOG 85-31, EORTC 22863,…Rezultati navedenih studija su pokazali da združena terapija poboljšava lokalnu kontrolu bolesti,  smanjuje pojavnost udaljenih metastaza, poboljšava preživljenje bez znakova bolesti, smanjuje mortalitet od raka prostate i poboljšava ukupno preživljenje.

Osim kastracijske terapije LHRH agonistima u liječenju nemetastatskog ali lokalno uznapredovalog raka prostate kod bolesnika kojima je indicirana primarna radioterapija primjenjuje se i monoterapija bikalutamidom u dozi od 150 mg (Bixalan 150 mg). Bikalutamid je nesteroidni antiandrogen koji se veže na receptor za androgene i tako blokira vezanje androgena na njegov specifični receptor. Kao nesteroidni antiandrogen bikalutamid ne posjeduje progestacijske osobine, ne suprimira gonadotropin, vrijednost LH nije snižena niti je smanjena sinteza testosterona. Osobitost bikalutamida jest da je afinitet za androgene receptore 2 do 4 puta veći nego kod flutamida i 2 puta veći nego kod nilutamida te da ima veću specifičnost za androgene receptore nego oba spomenuta antiandrogena. Bikalutamid ,nadalje, dulje održava antagonističku aktivnost nego flutamid ili nilutamid te također inhibira koaktivatore androgenih receptora i jače aktivira kosupresore androgenih receptora od flutamida ili nilutamida.

Učinkovitost bikalutamida u dozi od 150 mg u liječenju nemetastatskog lokalno uznapredovalog raka prostate u kombinaciji s primarnom radikalnom radioterapijom potvrđena je tzv. Early Prostate Cancer Programm studijom koja je uključila preko 8000 bolesnika s nemetastatskim rakom prostate koji su se planirali liječiti standardnim oblicima za nemetastatski rak prostate (radikalna prostatektomija, radikalna radioterapija, opservacija). Studija je bila podijeljena u 3 podstudije, ovisno o regiji u kojoj su se provodile: Trial 23 (sjeverna Amerika), Trial 24 (zapadna Europa), Trial 25 (Skandinavija). Bolesnici uključeni u studiju primali su kombinaciju standardnog liječenja i bikalutamida od 150 mg ili su samo liječeni standardnim metodama liječenja. Nakon medijana praćenja od 7.4 godine studija je pokazala da su bolesnici s nemetastatskim lokalno uznapredovalim rakom prostate kojima je bila indicirana radikalna radioterapija, a koji su primali bikalutamid u dozi od 150 mg, imali za 35% bolje ukupno preživljenje ( HR 0.65, p=0.03) i za 31% bolje preživljenje bez progresije bolesti (HR 0.69, p

Osim u dozi od 150 mg, bikalutamid se primjenjuje i u dozi od 50 mg (Bixalan 50 mg) i to kao dio tzv.potpune androgene blokade i to nakon progresije metastatskog raka prostate pod samom kastracijskom terapijom (kirurškom ili medikametoznom) ili kao što je prethodno spomenuto tijekom neoadjuvantne i adjuvantne hormonske terapije kod bolesnika s nemetastatskim ali lokalno uznapredovalim rakom prostate visokog i srednjeg rizika, a koji se liječe radikalnom radioterapijom.

Bikalutamid posjeduje značajno povoljniji profil podnošljivosti i sigurnosti u usporedbi s ostalim antiandrogenima, uključujući ciproteron acetat, nilutamid i flutamid. Najčešće neželjene posljedice liječenja bikalutamidom su bol u dojkama (73% bolesnika) i ginekomastija (69% bolesnika), ali blagog ili srednjeg intenziteta u više od 90% slučajeva. Ostale prijavljene nuspojave s bikalutamidom su niske incidencije: impotencija (9% bolesnika), smanjeni libido (4% bolesnika), valunzi (9% bolesnika) i poremećaj jetrenih transaminaza (3% bolesnika).