Vrijeme čitanja članka: 2 minute

Ljudski život je jedan i neponovljiv i svako ljudsko biće ima pravo da ga dostojanstveno završi. Završetak ljudskog života u suosjećanju i ljudskom dostojanstvu je temeljni postulat.

Ljudski život je jedan i neponovljiv i svako ljudsko biće ima pravo da ga dostojanstveno završi.Završetak ljudskog života u suosjećanju i ljudskom dostojanstvu je temeljni postulat palijativne medicine.
Palijativna medicina kao grana medicine podrazumjeva potpunu skrb o bolesniku oboljelom od kronične, neizlječive bolesti kada su preventivne i kurativne metode liječenja iscrpljene. Stručnjaci raznih specijalnosti i struka zajednički se angažiraju kako bi oboljelima, njihovim obiteljima i prijateljima olakšali suočavanje s bolešću i njenim konačnim ishodom.
Palijativna medicina zahtjeva interdisciplinarni i multidisciplinarni pristup palijativnom bolesniku i pri tome pruža medicinsku, psihološku,socijalnu i duhovnu podršku bolesniku i njegovoj obitelji.
Pod interdisciplinarnim pristupom podrazumjevamo stručne medicinske timove liječnika specijalista, medicinskih sestara i fizioterapeuta ,a pod multidisciplinarnim pristupom podrazumjevamo aktivno sudjelovanje psihologa, socijalnih radnika, dušebrižnika i volontera. Cijeli tim navedenih  stručnjaka prati oboljeloga i njegove bližnje od postavljene dijagnoze do razdoblja žalovanja.
Palijativna skrb je ublažanje fizičke i psihičke boli bolesnika oboljelih od kroničnih, neizlječivih, često puta pacijenata s karcinomima i metastazama ili onih kojima je preostalo nekoliko mjeseci ili tjedana života.
Palijativna skrb je podizanje kvalitete života palijativnog pacijenta i njegove  obitelji ili njegovatelja. Ona se ne odnosi samo na 24-satnu medicinsku njegu i smanjenje boli već  i na brigu o bolesničkim pravima i ljudskom dostojastvu. Kao tako  pravo na palijativnu skrb jedno je od osnovnih ljudskih prava ( pravo na zdravstvenu  zaštitu) što je potvrđeno od strane Svjetske zdravstvene organizacije SZO.

Povijest palijativne medicine

Začetnik hospicijskog pokreta (kasnije je hospicij preimenovan u  palijativnu medicinu) u Europi je gospođa Dame Cicely Mary Saunders. Rođena u Hertfordshiru u Engleskoj 1918.g. Još kao medicinska sestra  je primjetila potrebu za posebnom njegom bolesnika u terminalnoj fazi  bolesti.
Dodatnom edukacijom postaje liječnica te se aktivno uključuje u promicanje potrebe za palijativnom skrbi  teško oboljelih pacijenata. Na tom polju je održavala niz predavanja, napisala  puno članaka i knjiga o palijativnoj medicini. Svojim ustrajnim radom i maksimalnim angažmanom uspjela je osnovati  prvi hospicijski centar Sv.Christopher u Londonu 1967.g. ,koji je postao jedan od  najvećih edukacijskih centara  za palijativni skrb. Dame Cicely Mary Saunders se s pravom naziva pionirom palijativne skrbi u Europi.
Na području Hrvatske veliko ime  vezano za palijativnu medicinu je svakako prof. Anica Jušić , spec neurolog- redoviti profesor na Medicinskom fakultetu u Zagrebu koja je aktivni promotor hospicijskog pokreta i palijativne skrbi u Hrvatskoj.Nesebičnim zalaganjem na tom polju izdala je više od 30 članaka na temu palijativne skrbi, organizirala je više od 40 simpozija, radionica, predavanja na temu palijativne skrbi, osnivač je Biltena za palijativnu skrb HLZ. Aktivnim radom uspjela je osnovati regionalni hospicijski centar u Zagrebu 2003.g. Njeno ime vezano je uz mnoge humanitarne akcije za podršku  i  integriranje palijativne skrbi u zdravstveni sustav.
S pravom možemo reći da je prof. Anica Jušić naša pionirka na području palijativne medicine u Hrvatskoj.
U veljači ove godine u Vinkovcima je osnovan Ogranak HDPM pri HLZ (Hrvatsko društvo za palijativnu med. pri  Hrvatskom liječničkom zboru))  kao  odgovor i potreba da se i u našem gradu  govori o palijativnoj medicini  i palijativnoj skrbi i da se na tom području pokrenu  akcije za integriranje palijativne medicine u zdravstveni sustav. Time bi se omogućio kvalitetniji  život palijativnih bolesnika, olakšale patnje, smanjile fizičke i psihičke boli, a i krajnji ishod  bolesti kao umiranje  shvatio bi se kao sastavi dio života. Završila bih članak stihovima jednog nepoznatog autora koji je napisao:
Sanjam  o ljudima koji smrt ne gledaju kao strahotu i svoj poraz
Već kao najvišu točku i završetak zemaljskog života.
Sanjam o ljudima koji teško bolesnima daju priliku da umru gdje su živjeli,
Kod kuće i u krugu obitelji da zaklope oči.
Sanjam o ljudima koji posjeduju LJUDSKOST.