Alzheimerova bolest (AB) je kronična i progresivna degenerativna bolest mozga koja dovodi do razvoja psihičkih simptoma demencije – gubitka pamćenja, poremećaja mišljenja te promjena u ponašanju i osobnosti bolesnika…

Alzheimerova bolest (AB) je kronična i progresivna degenerativna bolest mozga koja dovodi do razvoja psihičkih simptoma demencije – gubitka pamćenja, poremećaja mišljenja te promjena u ponašanju i osobnosti bolesnika. Alzheimerova je bolest primarno degenerativna moždana bolest, nepoznatog uzroka, sa određenim promjenama moždanih stanica u dijelovima mozga odgovornim za pamćenje, govor, prepoznavanje, sposobnost učenja, rasuđivanje i ponašanje. Svijest nije pomućena. Alzheimerova bolest je najčešća bolest u skupini demencija.

Početak je obično postupan, a bolest se sporo i postojano razvija tijekom nekoliko godina. Bolest može započeti u srednjoj životnoj dobi ili čak i ranije, no uglavnom obolijevaju starije osobe. Oboljeli i njihovi bližnji nastale simptome teže prepoznaju ili ih pak često negiraju i pripisuju uobičajenoj „staračkoj“ zaboravljivosti.

Demencija u svijetu poprima obilježja „epidemije“, što je uglavnom povezano uz starenje stanovništva. Prema nekim istraživanjima, trenutno u svijetu oko 40 milijuna ljudi pati od demencije, a predviđa se kako će se u idućih tridesetak godina taj broj utrostručiti.   

U mozgu oboljelih nalaze se karakteristične promjene redukcije moždanih stanica i pojava neurofibrilarnih čvorova, tako da dolazi do narušavanja povezanosti i odumiranja živčanih stanica; koje uz neurokemijske promjene i manjak određenih neurotransmitera su karakteristične za Alzheimerovu bolest.

Simptomi i znakovi bolesti često su praćeni gore spomenutim moždanim promjenama, no nisu uvijek usporedni, što znači da se kod nekoga mogu evidentirati promjene u moždanim strukturama karakteristične za AB , a njegovo funkcioniranje (simptomi i znakovi bolesti) može biti minimalno narušeno. Možemo kazati da ne postoji jedinstveni test ili pretraga kojima će se nedvojbeno postaviti dijagnoza, a sa druge strane kliničke su karakteristike AB takve da je često moguće postaviti dijagnozu na samo na osnovu simptoma i znakova.

Promjene koje nastaju prvi primjećuju oboljeli i njihovi bližnji, a one su dovoljnog stupnja da narušavaju aktivnosti svakodnevnog života.

• zaboravljivost koja ometa svakodnevni život – tipičan znak bolesti je zaboravljanje nedavnih događaja, zaboravljanje termina sastanaka i stalno propitkivanje oko istih događaja i zbivanja.
• poteškoće u izvršavanju obiteljskih i radnih obaveza i slobodnih aktivnosti. Osobe imaju poteškoće oko obavljanja svakodnevnih aktivnosti. Povremeno imaju poteškoće oko nalaženja dobro poznatih mjesta, a u kući poteškoće u rukovanju kućanskim aparatima (gašenje štednjaka, plina).
• poteškoće u planiranju i rješavanju situacija i problema – otežano je planiranje svakodnevnih aktivnosti, potrebno je sve više vremena za iste, uz smetnje koncentracije.
• neorijentacija u vremenu i prostoru – oboljeli se često ne mogu sjetiti koji je dan, datum, mjesec, godina ili godišnje doba. Imaju poteškoće sa snalaženjem u prostotu i mogu zalutati.
• poteškoće u razumijevanju vidnih doživljaja i prostornih odnosa – neki oboljeli imaju poteškoće u razlikovanju boja, procjeni udaljenosti ili pri čitanju. Zbog poremećaja percepcije ne prepoznaju svoj lik u ogledalu već imaju dojam da je još netko u sobi.
• poteškoće u pronalaženju riječi pri govoru i pisanju – oboljeli se teško uključuju u razgovor i sve teže pronalaze prave riječi, tako da često predmete nazivaju opisnim imenima.
• zametanje stvari i poteškoće u pronalaženju istih – nerijetko oboljeli zametnu neke stvari na neuobičajena mjesta i nikako se ne mogu sjetiti gdje, a ponekada okrive druge da su ih ukrali.
• promjene raspoloženja i osobnosti – pojedinci postaju zbunjeni, sumnjičavi, depresivni i u strahu. Funkcioniraju uglavnom u poznatom okruženju i u rutinskim aktivnostima.

Prethodno opisani znakovi često traju neko vrijeme i različitog su intenziteta i važno je naglasiti da osim oboljelih, često pate i njihovi bližnji, odnosno oni koji se brinu o oboljelima.

Što se tiče liječenja, AB je progresivna bolest, no postoje lijekovi (antidementivi) koji usporavaju napredak bolesti i zato je važno što ranije prepoznavanje i dijagnosticiranje bolesti. Što se ranije započne s liječenjem, to je za očekivati bolje rezultate. Lijekovi se uzimaju u obliku tableta koje propisuju specijalisti neurolog ili psihijatar, a počinje se sa malim dozama uz postupno povećanje.

U početnoj fazi bolesti oboljeli mogu živjeti samostalno, no s vremenom se pojavljuju novi simptomi i bolest napreduje, oboljeli trebaju pomoć oko uzimanja lijekova, financijskih poslova i sve više oko svakodnevnih aktivnosti. Oboljeli se najbolje osjećaju u poznatom okruženju gdje osjećaju ljubav bližnjih. Briga o oboljelom članu je vrlo zahtjevan i težak zadatak, stoga je važno se upoznati s bolešću, spoznati koji je tijek i što se može očekivati. Kod oboljelih od AB vrlo su česte i promjene raspoloženja, a u kasnijim fazama bolesti nemir, agresija, halucinacije; koje je neophodno tretirati drugim psihofarmacima. Obitelj koja brine o oboljelom članu i sama nerijetko treba stručnu pomoć, pomoć psihologa i psihijatra. U kasnijim fazama bolesti oboljeli često postaje u potpunosti ovisan o tuđoj brizi te ne preostaje drugo nego smještaj u odgovarajuću ustanovu, najčešće je to dom umirovljenika.

Alzheimerova bolest je duga, teška i neizlječiva bolest, koja osim bolesnika pogađa i članove obitelji koji pružaju skrb. Liječenje oboljelih od AB se sastoji od ublažavanja simptoma uz što duže očuvanje sposobnosti i samostalnosti bolesnika u svakodnevnim aktivnostima s ciljem smanjivanja patnje bolesnika i njegove obitelji. Živjeti sa Alzheimerovom bolešću je svakodnevno savladavanje izazova, uz razumijevanje svega što oboljeli prolaze, ti se izazovi mogu uspješno savladati.