Bronhiektazije označavaju trajno, ireverzibilno promijenjene i proširene bronhe u plućima. Etiološki najčešće nastaju kao posljedica nekih drugih plućnih bolesti, iako se ponekad pojavljuju i kao urođene ili od ranog djetinjstva.

Bronhiektazije označavaju trajno, ireverzibilno promijenjene i proširene bronhe u plućima. Etiološki najčešće nastaju kao posljedica nekih drugih plućnih bolesti, iako se ponekad pojavljuju i kao urođene ili od ranog djetinjstva. Ranije su često bile posljedica tuberkuloze, a danas najčešće nastaju kao posljedica kroničnog bronhitisa, upale bronha odnosno kronične opstruktivne plućne bolesti.
Bolesti koje posljedično uzrokuju nastanak bronhiektazija obično su povezane i s lokalizacijom. U tbc bolesnika najčešće su smještene u gornjim dijelovima pluća, kod virusnih ili bakterijskih upala pluća najčešće su u donjim (bazalnim), a kod težih imunodeficijencija ili težih upala pluća često nastaju difuzno po cijelim plućima.

Za nastanak ovih promjena važna su dva faktora: razaranje stjenke bronha i elastična sila koja isteže bronhe. Razaranje stjenke najčešće nastaje u procesima upale (upale bronha, pneumonije, kronične granulomatozne bolesti i dr.), koje oslabljuju bronhalnu rezistenciju i elastičnost stijenki što često dovodi do njihovih deformacija i razaranja. Stijenku brohna slabi i povećan endotrahealni tlak uzrokovan upornim kašljem. Prošireni/oštećeni bronhi kao i oštećenje mukocilijarnog aparata uzroci su olakšanom zadržavanju sekreta, čime nastaje dobra podloga za nastanak bakterijske infekcije. Time nastaje začarani krug koji može dovesti do teških oštećenja bronha. Za razvoj bronhiektazija važno je i istezanje bronha, koje nastaje u stanjima povećanog vlaka na stjenku bronha (kao što su atelektaza, fibroza pluća).

Problem u pravovremenom otkrivanju je što bolest može dugo ostati asimptomatska, osobito ako nije komplicirana upalama, i tada se često slučajno otkriva tijekom rtg prsnog koša. Najčešći simptomi su kašalj, otežano disanje, jako iskašljavanje, ponekad uz hemoptize. Česte su rekurirajuće pneumonije, ponekad uz nastanak plućnih apscesa, ali i plućne fibroze koja je znak uznapredovalosti bolesti. Osim kliničkom slikom, bolest se potvrđuje rtg snimkama pluća, bronhografijom, bronhoskopijom i/ili kompjuteriziranom tomografijom (CT).
Bolest se kod uznapredovalih stadija kompliciranih učestalim hemoptizama/hemoptoama (ukoliko je moguće) liječi kirurški. Konzervativna terapija ima cilj olakšati postojeće simptome održavanjem dišnih putova prohodnim (tehnikama drenaže i lijekovima, primjerenom hidracijom), spriječiti nastanak novih upala i daljnjih komplikacija. Najveći problem su kronične i rekurentne bakterijske infekcije koje povećavaju smrtnost od bronhiektazija zbog čega antibiotici imaju važnu ulogu u liječenju. U bolesnika s rijetkim egzacerbacijama karakteriziranim pojačanim i ponekad purulentnim ispljuvkom, antibiotici se uglavnom primenjuju samo tijekom akutnih epizoda. U pacijenata s kroničnim purulentnim ispljuvkom primenjuju se, pored kratkih, i duže antibiotske kure (oralno ili inhalacijom), intermitentne kure jednog antibiotika ili naizmenično davanje više raznih antibiotika. Dužina primjene antibiotske terapije je diskutabilna te je u posljednje vrijeme sve češće predmet istraživanja, a posebno s ciljem sprječavanja progresije bolesti odnosno sprječavanja egzacerbacija u kojima dolazi do zatajenja disanja i potrebe za presađivanjem pluća i/ili čak do smrti.

Najnovija istraživanja (objavljeno u časopisu JAMA od 28.03.2013., u članku “Certain Antibiotics May Provide Benefit For Treatment Of Respiratory Disorder, Although Increase Risk Of Antibiotic Resistance”) govore u prilog primjene dugotrajne makrolidske terapije u liječenju bronhiektazija, koja rezultira učinkovitim liječenjem i povlačenjem/smanjenjem simptoma odnosno poboljšanom plućnom funkcijom i boljom kvalitetom života, iako se povećava rizik  od otpornosti na antibiotike. Opisane su dvije studije:

• U dvogodišnjem randomiziranom (placebo kontroliranom) multicentričnom istraživanju u Nizozemskoj (na čelu s dr. Josje Altenburgom, Medicinskog centra Alkmaar), provedenom od 2008. do 2010. u 12 bolnica na 83 ispitanika, utvrđivana je korisnost dodavanja dugotrajnije makrolidske terapije u nižim dozama (pacijenti su uzimali 250mg azitromicina dnevno kroz 1 godinu) uz standardnu terapiju. Tijekom tretmana zabilježeno je samo 39 egzacerbacija (u 43 bolesnika koji su primali azitromicin), zabilježena je poboljšana plućna funkcija, ali su registrirane i gastrointestinalne nuspojave (u 40%) bez potrebe za prekidom terapije, kao i rezistencija na makrolide (u 88%). 

• U istraživanju terapije niskih doza eritromicina u Australiji (na čelu s dr.David J. Serisierom, Mater Dult bolnice) prema kojoj je provedeno (od 2008. do 2011.) randomizirano (placebo kontrolirano) ispitivanje primjene eritromicina u 679 ispitanika (nepušača), od kojih je dio imao dvije ili više upalnih egzacerbacija u prethodnoj godini. Terapija eritromicinom (ispitanici su uzimali dva put dnevno po 400mg eritromicina kroz 1 godinu) značajno je smanjila pojavu egzacerbacija i proizvodnju sputuma, iako je (također) zabilježena razistencija bakterija (osobito kod orofaringealnih streptokoka). 

Oba ispitivanja pokazala su da dugoročne niske doze makrolida (azitromicin i eritromicin) značajno smanjuju broj egzacerbacija, poboljšavaju plućnu funkciju, smanjuju proizvodnju sputuma, te iako razvijaju makrolidnu rezistenciju, tijekom perioda primjene stabiliziraju odnosno sprječavaju progresiju bolesti i poboljšavaju kvalitetu života.