Između 15 i 20% odrasle populacije ima sindrom PAMM i to podjednako oba spola, a učestalost značajno raste s dobi…

Neće biti na odmet odmah u početku ponoviti kako je prije uvođenja bilo kakve terapije potrebno isključiti postojanje podležeće organske bolesti koja rezultira sindromom PAMM, a to će učiniti Vaš urolog. Između 15 i 20% odrasle populacije ima sindrom PAMM i to podjednako oba spola, a učestalost značajno raste s dobi.

Što možete učiniti sami? Mnogo, ali potrebna je ustrajnost. Svaka terapija PAMM najprije zahtijeva određene promjene uobičajenih dnevnih aktivnosti. To se odnosi na restrikciju unosa tekućine iza 18 sati sa ciljem smanjenja noćnog mokrenja. Osobito, pa i tokom dana, treba izbjegavati alkohol, kavu i čaj budući da oni djeluju diuretski. Pomokrite se uvijek prije izlaska iz kuće i prije napuštana svakog zatvorenog prostora koji ima WC ne bi li izbjegli neugodne epizode urgencije ili inkontinencije. Na svaki način kalkulirajte svoje aktivnosti,  konzumaciju količine i vrste tekućine te plansko mokrenje. S vremenom ćete noću rjeđe ustajati, a danju trošiti manje inkontinencijskih predložaka.

Vježbe uspostave ponovne voljne kontrole nad vlastitim mjehurom nazivaju se i bihevioralna terapija PAMM. Svodi se na slijedeće: kad osjetite urgenciju pokušajte odgoditi mokrenje za par minuta dok se taj osjećaj neodgodive potrebe se smanji. Najčešće ćete u tome i uspjeti pa se pomokrite slijedećom prilikom. Tako postupno povećavajte razdoblja u kojima uspijete suspregnuti urgenciju i odgađajte mokrenje. Najprije 10 min, potom 20, pa pola sata… Time ćete povećavati funkcionalni kapacitet vlastitog mjehura i s vremenom mokriti rjeđe ali veće količine urina. Osjećate li se nervozni i napeti od koristi će biti, barem u početku ovakvog  „jačanja samokontrole“, korištenje blagih sedativa. Nadalje, svima koji imaju teškoća s kontinencijom poznat je termin – Kegelove vježbe. One mogu znatno osnažiti muskulaturu dna zdjelice (sfinktere) i pomoći pri voljnoj kontroli mokrenja odnosno smanjiti urgentnu inkontinenciju. Mnogi ih rade nepravilno pa učinak izostaje. Savjetujem da Vas tome poduči fizioterapeut koji se ciljano bavi rehabilitacijom funkcije kontinencije.

Sljedeća linija terapije su lijekovi. Njihov je cilj „primiriti vaš neobuzdani mjehur“ i smanjiti urgenciju, inkontinenciju te učestalo dnevno i noćno mokrenje. Oni se uzimaju jednom dnevno i u većine bolesnika znatno smanjuju urgenciju i osobito urgentnu inkontinenciju. Ovdje ubrajamo blokatore muskarinskih (M) receptora (oxybutinin, trospium, tolterodin) te selektivne blokatore M3 receptora (solifenacin, darifenacin). Ne smiju ih uzimati bolesnici s povišenim očnim tlakom, a mogu dovesti do suhoće usta, kadkad glavobolje i opstipacije.  Ne preporučuju se muškarcima s uvećanom prostatom koji ne mogu u potpunosti isprazniti mokraćni mjehur zbog opasnosti od nastanka nemogućnosti mokrenja. Noviji lijek, koji se koristi ako navedeni nemaju učinka ili se njihove nuspojave teško podnose, je mirabegron – stimulator beta-receptora.  Njegov cilj je isti ali ga postiže različitim mehanizmom djelovanja. Neregulirana hipertenzija je kontraindikacija za mirabegron.

Implantacija sakralnog neurostimulatora (tzv. sakralna neuromodulacija) se u nas, koliko znam, ne primjenjuje kao niti  botox-injekcije u stjenku mjehura. Obje metode su relativno nove, još uvijek nedovoljno upoznate pa značajnijih iskustava nema ali neželjene nuspojave su već poznate.

Krivo je očekivati da će lijekovi sami ukloniti sve simptome PAMM, pa i dalje ostaje vrlo važno ono što možete učiniti sami. Naravno, neke je savjete mnogo lakše dati nego ih ustrajno provoditi, ali ne zaboravite – ciljana upornost je mnogim bolesnicima s PAMM znatno poboljšala kvalitetu života.