Pod ovim nazivom krije se suženje vanjskog otvora mokraćne cijevi. Takvo stanje, odnosno ova bolest, najčešće se viđa u muškaraca i vrlo je rijetka u žena. Vrlo rijetko se radi o bolesti sui generis (bolest svoje vrste koja ima vlastiti uzrok) tako da ovo stanje najčešće predstavlja posljedicu nekih drugih bolesti, stanja ili ranijih medicinskih zahvata. Daleko najčešća bolest koja posljedično dovodi do stenoze meatusa je balanitis ili balanoposthitis.

    Balanitis je upala kože glavića penisa, a balanoposthitis se javlja u neobrezanih muškaraca pa se radi o upali prepucija i glavića penisa. Dakle, u početku, dok još nema suženja (stenoze) izlaznog dijela mokraćne cijevi, upalna bolest je potpuno u domeni dermatovenerologa. Može se raditi o bakterijskoj ili gljivičnoj upali, ali gotovo redovito se radi o recidivirajućim upalnim stanjima koja su posljedica spolno prenese infekcije ili (znatno češće u neobrezanih muškaraca) posljedica nedovoljne i neredovito održavane higijene. Neliječene ili zapuštene (loše liječene) infekcijske upalne promjene kože glavića penisa i/ili prepucija vrlo često dovode do ožiljavanja (kao izraz spontane sanacije upalnog procesa) i posljedične stenoze meatusa uretre.

    Postoje i neinfektivne bolesti kože, poput balanitis xerotica obliterans, gdje se radi o kožnim promjenama kojima je upravo ožiljavanje karakteristika pa tkvo bijanje fibroznog (vezivnog) tkiva sve više smanjuje elasticitet kože samog meatusa i konačno dovodi do značajne stenoze. Slično je i s nekom oblicima hipospadije gdje je stenoza meatusa katkad sastavni dio takve kompleksne anomalije. Tumori uretre su vrlo rijetki pa rijetko i dovode do stenoze meatusa, ali rak glavića penisa može svojim rastom zahvatiti i sam meatus pa posljedično dovesti do dislokacije i stenize. Nadalje, nakon nekih endoskopskih kirurških zahvata, poput transuretralne resekcije prostate ili tumora mokraćnog mjehura, može se razviti stenoza meatusa kao posljedica kirurškog zahvata – tzv. jatrogena stenoza meatusa.

    Simptomi su redovito stanjeni mlaz mokraće i druge opstruktivne smetnje mokrenja koje su, zbog rastezanja same mokraćne cijevi, ponekad praćeni i intenzivnim osjećajem pečenja u uretri pri mokrenju i nakon njega. U obrezanih, bolesnici i sami mogu vidjeti da je ušće mokraćne cijevi suženo dok neobrezani, a osobito ako postoji i fimoza, dijagnozu dobiju tek nakon urološkog pregleda. Ponekad i tek nakon cirkumcizije (obrezivanja).

    Kako je ranije rečeno, u početku je terapija u rukama dermatovenerologa, ali jednom kad se stenoza (suženje) otvora mokraćne cijevi etablira, terapija je isključivo kirurška – u rukama urologa. Moguće je izvesti endoskopski zahvat proširenja meatusa, uz postavljanje šireg katetera, oko kojeg potom sam meatus cijeli. U slučajevima čvrste, rigidne stenoze (posljedica dugotrajnih i ponavljanih upala ili zahvata) potrebna je klasična operacija – meatotomija – ponovo uz postavljanje šireg urinarnog katetera. Nerijetko, zbog recidivirajuće naravi takve stenoze, bolesnici trebaju dolaziti urologu na povremene dilatacije (bužiranje) meatusa čime se onda postiže privremena sanacija i proširenje same stenoze.