Najčešćči uzročnik mokraćne infekcije, u zdravih osoba, je Escherichia coli – crijevna bakterija koja je odgovorna za oko 80% slučajeva infekcije (radi se o samoinfekciji!) kod zdravih.

U jednom nedavnom ranijem tekstu smo pisali o čimbenicima rizika za nastanak mokraćnih infekcija, narodnim mudrostima i razlikovanju prave infekcije od sindroma iritativnog mokrenja koji nalikuje cistitisu (infekcijskoj upali mjehura), a uzrokovan je „prehladom mjehura“. Nasuprot tomu, danas govorimo o bakterijskoj, dakle, infekciji mokraćnih putova.
Mokraćni je sustav zatvorena cjelina koja je sterilna. Izuzet čini sam izlazni dio mokraćne cijevi (uretre) koji je naseljen (koloniziran) bakterijama, ali koje, uz normalnu obrambenu funkciju sluznice, ne prodiru dublje u mokraćni sustav. Upravo zbog te kolonizacije, uzorak urina za bakteriološku analizu, koji je dobiven normalnim mokrenjem u sterilnu epruvetu ne možemo smatrati a priori sterilnim. Stoga se određuje broj bakterija u uzorku pa smatramo da se radi o značajnoj infekciji, a ne o kontaminaciji uzorka, ako nađemo 100 000 bakterija (CFU – Colony Forming Unit) u 1 mililitru urina. U zdravih odraslih osoba i žena koje nisu trudne ovaj kriterij predstavlja granicu značajne infekcije (tzv. „signifikantna bakteriurija“), dok se manje koncentracije smatraju i mogućom kontaminacijom. Pored toga, u koncentraciji od 10⁵ bakterija ima dovoljno da se mogu dalje nesmetano razmnožavati. Manje koncentracije, a osobito ako se radi o 2 ili više uzročnika istodobno, valja smatrati neispravno uzetim uzorkom ili kontaminacijom. Naime, kriterij signifikinatne bakteriurije određen brojem bakterija pouzdan je samo pod određenim okolnostima. To su: obavezna toaleta spolovila prije mokrenja, srednji mlaz urina, pohrana uzorka na +4°C najdulje do 24 sata …
Najčešćči uzročnik mokraćne infekcije, u zdravih osoba, je Escherichia coli – crijevna bakterija koja je odgovorna za oko 80% slučajeva infekcije (radi se o samoinfekciji!) kod zdravih. Oni za koje kažemo da nisu zdravi imaju neki od predisponirajućih faktora za nastanak infekcije (npr. mokraćne kamence, neku anomaliju građe urinarnog sustava, dijabetes i sl.). U njih su češće infekcije drugim uzročnicima a tu ubrajamo Enterococcus, Proteus, Pseudomonas, Klebsiellu … Ovdje se obično radi o začaranom krugu u kojem podležeća bolest (npr. kamenci urotrakta) pogoduje nastanku infekcije, a jednom inficirani kamenac podržava samu infekciju. U pravilu, dok se ne otkloni podležeća bolest, koje je do infekcije dovela, ne treba očekivati sanaciju infekcije.
Interpretaciju bakteriološkog nalaza urina uvijek treba uskladiti s postojećom (ili odsutnom) simptomatologijom, dinamikom pojavljivanja tegoba, vrstom i intenzitetom simptoma … jednom riječju „kliničkom slikom“. Ono što je za jednog bolesnika značajno ne mora nužno biti i za drugog. Tako, na primjer, priprema li se netko za operaciju važno je (a u nekim medicinskim strukama od iznimne važnosti – urologija, ortopedija) da urin bude sterilan. Drugi bolesnik, koji npr. nosi urinarni kateter, i ne može imati sterilan urin, a kod njega se neizbježna infekcija liječi tek ukoliko uzrokuje značajne upale s visokom temperaturom, bolovima i oteklinom.