U prethodnom sam tekstu spomenuo korištenje pozitivnog “ali” u kriznim situacijama pa ako vam je promaknuo, možda je najbolje da bacite pogled na njega.

Savjetuvao sam da ako npr. saznamo loše vijesti u vezi zdravlja ne negiramo stvarnost, ali da svakako naglasimo ono pozitivno. A komplicirani dio primjene ovog savjeta jest što ponekad trebaju proći minute, sati, dani, pa čak i tjedni da biste ubacili taj pozitivni “ali…”

Ako se sjećate što smo govorili u ranijim pravilima onda znate da trebamo pratiti ritam naših voljenih. Ako su trenutačno loše, ako su jako nesigurni, ako su jako u strahu, onda pričekajte s tim pozitivnim “ali…” Neće ga čuti. Čak štoviše, mogu osjetiti da podcjenjujete njihovu bol, da ne razumijete koliko su loše, da želite nasilno umanjiti njihov strah. Tada će taj pozitivan obrat koji dolazi s tim afirmativnim “ali…” biti preuranjen i doista može imati kontraefekt. Tada im treba da ih zagrlite, da ih slušate, da osjetite i priznate njihov strah. I samo budete uz njih, da imaju osjećaj da nisu sami, da s nekim mogu podijeliti bar dio tereta.

Kada se priberu, kada dođu k sebi, kada uspostave kontrolu nad emocijama i oni ovladaju emocijama, umjesto da emocije vladaju njima, e onda je vrijeme za pozitivan “ali…” Kod nekih će to biti iste sekunde, a nekima će trebati sati, dani pa čak i tjedni emocionalnog zrcaljenja, suosjećanja, vaše prisutnosti, slušanja prije nego što dođu do te faze.

Svjestan sam da biste htjeli kristalno precizne upute u kojem točno trenutku uputiti koje točno riječi, ali život tako ne funkcionira jer svi reagiramo različito. Zato i stalno naglašavam potrebu da sve savjete prilagodite konkretnoj osobi i konkretnom trenutku.

 U svakoj komunikaciji, a pogotovo u kriznim situacijama trebate birati i kako ćete nešto reći, ali i kada.

To je uvijek važno, ali posebno u kriznim situacijama. Jer tada smo u povišenom emocionalnom stanju pa osjetljivije reagiramo na sve što čujemo, što je sasvim razumljivo.

Naravno da je mudro pitati se i kome nešto govorite!

Nama je prečesto važno samo da nešto kažemo, a ne pitamo se kako to druga osoba čuje. Jer naravno da ona može imati drugačiji način shvaćanja svijeta, može se nalaziti u drugačijem emocionalnom stanju od nas, može drugačije procesuirati informacije… Nemoguće je stalno to imati na umu u svim interakcijama s ljudima, ali u kriznim situacijama bismo trebali što je češće moguće. Jer želimo biti dio rješenja. Jer svojim voljenima želimo pomoći najviše što možemo. Zato nije ključno samo odrediti što im želimo reći, nego i kako i kada! Koji je je najprikladniji pristup, što nam daje najbolje šanse da nas istinsku čuju, koje je najbolje vrijeme, kakva nam priprema treba… Sve su to pitanja koja redovito trebamo uzimati u obzir, pogotovo ako su u osjetljivoj fazi!

Zato što svaka komunikacija ima tri faktora. Vas kao kreatora i pošiljatelja određenog sadržaja, primatelje tog sadržaja, ali i prostor između vas koji može biti izvor nesporazuma. I problem s komunikacijom može biti u sva tri elementa.

Ili ćemo mi nejasno reći ono što nam je na umu, ili će nas druga strana pogrešno čuti (možda iste riječi imaju drugačije značenje za nju ili ima neke predrasude prema nama pa nas ne čuje realno ili jednostavno ima loš trenutak i nije koncentrirana), a postoji i taj prostor između koji može imati neki šum. Ili doslovni pa nas netko stvarno ne čuje, a češće metaforički šum pa će nas opet pogrešno shvatiti.

Sada sam objasnio samo najosnovniji okvir za funkcionalnu komunikaciju, a zamislite sada sve moguće detalje koji se tiče konkretne teme i konkretne situacije. Da, dobra i smislena komunikacija često nije jednostavna. Zato se i trebamo često pitati kako svoj sadržaj prilagoditi konkretnoj osobi i konkretnoj situaciji. Ne da bismo im lagali ili nešto slično, nego samo da povećamo šanse da nas istinski čuju. Da im istinski pomognemo. I zato trebamo osmišljavati poruke u kojima je naglasak na onome pozitivnome i konstruktivnome, ako su oni spremni za korak naprijed. Ako nisu, onda ne trebamo forsirati, već pružati podršku kroz suosjećanje i razumijevanje.

Sretno!

Bruno Šimleša (1979.) autor je 10 knjiga iz područja popularne psihologije i duhovnosti. Po struci je sociolog, a diplomirao je 2003. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Prijašnje knjige u kojima je fokus bio na odnosu prema sebi i ljubavi kao što su Ljubavologija i Škola života jedne su od najprodavanijih knjiga u Hrvatskoj i regiji. Njegovi su naslovi objavljeni i u Sloveniji, Srbiji, Makedoniji i Albaniji, a ukupno je prodano više od 200.000 primjeraka. (P)ostati zdrav je njegova prva knjiga s fokusom na zdravlje.

Tema nije odabrana slučajno jer više od 15 godina pomaže oboljelima od raka da se nose sa svim izazovima pa je dio tih iskustava prenio i u ovoj knjizi, ali se oslonio i na zaključke brojnih znanstvenih istraživanja koja dokazuju utjecaj uma na tijelo.

Udruga Sve za nju 2016. godine dodijelila mu je nagradu VAM zbog pomaganja onkološkim pacijentima i senzibiliziranja javnosti za probleme svih koji se bore s rakom. Kao malo dijete liječio se od trombocitopenije na Odjelu dječje hematologije i onkologije. Iz tog vremena pamti poseban odnos s doktorom Tiefenbachom čiji je pristup bio presudan faktor za kreiranje Bruninog odnosa prema zdravlju.

Dvije godine vodio je emisiju Svaki dan, dobar dan na Hrvatskoj televiziji i redovito surađuje s brojnim medijima u Hrvatskoj i regiji. U braku je 14 godina i ponosni je tata predivne dvanaestogodišnjakinje čijoj generaciji želi da se mudrije brine za svoje zdravlje što je glavni cilj ove knjige.