U akutni aortni sindrom ubrajamo akutnu disekciju aorte, intramuralni hematom i penetrantni aterosklerotični ulkus. Akutni aortni sindrom je po život opasno stanje. Zbog toga je potrebna brza i točna dijagnoza i učinkovita medikamentna i/ili kirurška terapija ili implantacija stent grafta.

Incidencija akutnog aortnog sindroma je 2-3,5 bolesnika godišnje na 100 000 stanovnika. Akuti aortni sindrom prezentira se u hitnoj službi kao dijagnostički i terapijski izazov. U usporedbi s akutnim infarktom miokarda i s moždanim udarom, akutni aortni sindrom ipak je znatno rjeđi klinički entitet. Incidencija moždanog udara je 180-294 bolesnika godišnje na 100 000 stanovnika, a incidencija infarkta miokarda je 80-330 bolesnika godišnje na 100 000 stanovnika u dobi od 45-54 godine, te 350-1140 bolesnika godišnje na 100 000 stanovnika u dobi 65-74 godine.

Cistična nekroza medije važan je čimbenik rizika za akutni aortni sindrom u oko 20% bolesnika. Marfanov sindrom nasljedni je deficit fibrilina važne sastavnice stijenke aorte i to medije, također je čimbenik rizika za akutni aortni sindrom. U čimbenike rizika za akutni aortni sindrom spadaju i ostale nasljedne bolesti vezivnoga tkiva. Trauma prsnog koša, kanuliranje aorte kod kardiokirurške operacije i kateterizacija srca također mogu uzrokovati akutni aortni sindrom.

Dijagnostički postupak za akutni aortni sindrom uključuje anamnezu, klinički pregled, EKG, RTG snimku pluća i srca, laboratorijske pretrage, ehokardiografiju (TTE i TEE), MSCT i nuklearnu magnetnu rezonanciju (NMR), angiografiju i koronarografiju. Ehokardiografija je nezaobilazna metoda u dijagnostici akutnog aortnog sindroma. Transtorakalna ehokardiografija ponekad daje nepotpune i suboptimalne prikaze aorte, poglavito njenog silaznog dijela. Transezofagijska ehokardiografija (TEE) ima visoku osjetljivost i specifičnost u dijagnostici akutnog aortnog sindroma jer omogućava prikaz cijele torakalne aorte. TEE je dijagnostiča metoda prve razine engl. first-level za dijagnozu akutnog aortnog sindroma.

Vrlo česti simptom kod bolesnika s akutnim aortnim sindromom je jaka bol u prsima, leđima i to u oko 98% slučajeva, te iznenadni početak boli u oko 84% slučajeva, povišeni krvni tlak ima oko 49-63% bolesnika. Nakon dijagnostičke obrade važna je podjela akutnog aortnog sindroma prema Stanford klasifikaciji. Akutni aortni sindrom Stanford A:  zahvaćena je  uzlazna aorta tj. proksimalni dio aorte. Akutni aortni sindrom Stanford B: zahvaćena je silazna aorta tj. distalni dio aorte. Ova podjela vrlo je važna jer se prema njoj određuje način liječenja.

Ako je zahvaćena uzlazna aorta tada je indicirana hitna kirurška terapija. Ako je zahvaćena silazna aorta tada je liječenje medikamentno, a kirurška terapija u slučajevima rapidnog povećanja lumena aorte i prijeteće rupture, ishemije visceralnih organa ili prisutne boli koji ne možemo kupirati analgeticima. Prema literaturnim podacima mortalitet u akutnom aortnom sindromu dramatično raste uz sata u sat, tako da u prvih 24h iznosi 38%, a neki autori navode da  mortalitet raste za 1% svaki sat u prvih 48h ako nije izvršen hitni kirurški zahvat.

Pravodobna kirurška terapija sprječava rupturu aorte, napredovanje aortne insuficijencije kod disekcije uzlazne aorte i napredovanje ishemije visceralnih organa. Kod Stanford A akutnog aortnog sindroma kirurška terapija je učinkovita prije nastanka većih komplikacija i prije nastanka ireverzibilnih promjena.

Na kraju možemo zaključiti da je akutni aortni sindrom hitno i po život ugrožavajuće stanje. Potrebna je hitna i točna dijagnostika i učinkovita terapija koja može biti medikamentna, kirurška ili implantacija stent grafta ovisno o lokalizaciji patološkog procesa.