Vjerojatno je, odmah u početku, najbolje razjasniti terminologiju. Fistula, u prijevodu s latinskog, doslovno znači cijev. Radi se o većem ili manjem otvoru koji u formi cijevi (cjevčice) spaja dva organa, a koji tu ne bi trebao postojati i ti organi ne bi trebali biti nikako spojeni već u cijelosti, i čitavim svojim kontinuitetom, razdvojeni.

Govorimo li o veziko-vaginalnoj fistuli govorimo, dakle, o neprirodnom spoju mokraćnog mjehura (lat. – vesica urinaria) i vagine. Takav neprirodan spoj može nastati kao posljedica kirurške ozljede, tumorskog procesa koji svojim rastom i infiltracijom stvori neprirodnu komunikaciju između dva organa ili pak kao posljedica radioterapije (zračenja). Ukoliko nastaje kao posljedica kirurške ozljede simptomatologija fistule je vidljiva gotovo odmah. Kod tumorskih procesa, sama fistula i njezini simptomi, se pojavljuju u kasnijoj fazi bolesti i postepeno. Osobito je to izraženo kod fistula koje nastaju nakon radioterapije jer se one mogu razviti i godinama nakon provedenog zračenja.

Takva fistula ne mora nužno nastati samo između mokraćnog mjehura i vagine. Taj neprirodan spoj može nastati i između mokraćnog mjehura u završnog crijeva (lat. – rectum) pa onda govorimo o veziko-rektalnoj fistuli. Nadalje, fistula se može stvoriti i između završnog crijeva i vagine pa se, u tom slučaju, radi o rekto-vaginalnoj fistuli. Postoje i druge, ali daleko rjeđe, vrste i mogućnosti nastanka fistule.

Svaki spoj mokraćnog mjehura s drugim šupljim organom najčešće se manifestira simptomom inkontinencije, a moguća je i obrnuta pojava – pneumaturija – odnosno pojava zraka ili pak fekalnog sadržaja u mokraći ukoliko se radi o rekto-vezikalnoj fistuli. Ipak je daleko najčešća veziko-vaginalna fistula koja se manifestira totalnom inkontinencijom odnosno nekontroliranim istjecanjem urina kroz vaginu.

Kada se jednom dijagnosticira i utvrdi uzrok fistule daljnje liječenje je isključivo kirurško, ako je ono uopće provedivo. Tako recimo kod opsežnih i uznapredovalih tumora u području zdjelice kirurško liječenje nije uvijek moguće, a time niti otklanjanje simptomatologije nastale fistule. Kirurška oštećenja, ukoliko su na vrijeme prepoznata, daju najbolje rezultate liječenja fistule jer je tkivo, koje treba nakon operacije zacijeliti (srasti), i time se postojeća fistula zatvoriti – najmanje oštećeno. Već kod fistula koje nastaju kao posljedica radioterapije (zračenja) rezultati su osjetno lošiji i stopa recidiviranja fistule znatno veća. Uzrok tome je oštećenje mikrovaskulature samom radioterapijom i smanjenjena mogućnost cijeljenja tako slabo prokrvljenog i oštećenog tkiva.

Ipak, uz adekvatnu predoperacijsku pripremu te kiruršku taktiku i vještinu i uz pomni postoperacijski nadzor i skrb većina rezultata operacijskog liječenja veziko-vaginalnih fistula završava potpunim uspjehom te zadovoljstvom bolesnice i operatera.