Ova tema nije striktno samo urološka. Pišem ovaj tekst ponukan višegodišnjim iskustvom u kirurškom radu s bolesnicima koji se pripremaju za neku operaciju.

Od trenutka kad liječnik bolesniku kaže da savjetuje kirurško liječenje, dakle operaciju, počinje određeni proces. On uključuje donošenje odluka, definiranje ciljeva i najbolje metode za postizanje tih cilja.

Tu se procjenjuje i, krajnje pojednostavnjeno rečeno, „cijena“ predloženog kirurškog liječenja, odnosno negativni ali neizbježni efekti koje svaka operacija neizostavno nosi.  Isti zahtjevi se postavljaju i pred liječnika i pred bolesnika! Za liječnikove dileme većina bolesnika nikad i ne dozna, a možda je tako i bolje … Pa ipak, vjerujem da liječnik ne treba bolesnika opteretiti vlastitim stručnim i „zanatskim“ dilemama, ali smatram potrebnim svakako istog bolesnika aktivno uključiti u donošenje odluka, planiranje i općenito racionalno ponašanje.

Istina, ne žele svi biti upućeni u stanje stvari i mnogo radije prihvaćaju model ponašanja – „idem jer su mi rekli da moram, pa kako bude, samo me nemojte ništa pitati i tjerati da ja donosim bilo kakve odluke jer ja se ionako u to ništa ne razumijem“. Neosporna je činjenica da u nas postoji znatna, čak većinska, proporcija takvih bolesnika. Istodobno sam svjestan da oni ovakve tekstove ne čitaju pa, sve i da hoću, ne mogu ga namijeniti njima. Shvaćam da je to određeni oblik psihološkog obrambenog ponašanja, ali on ima regresivne karakteristike. U nekih ljudi su one neizbježne.

Prečesto susrećemo bolesnike koji su već došli u bolnicu na neki kirurški postupak (kirurgija, urologija, ginekologija, ORL, oftalmologija, interventna interna i radiologija …), a da ni približno ne znaju koji će se kirurški postupak provoditi, dakle kako se on zove, pa (logično!) još i manje kako se provodi, koji je zapravo cilj tog postupka, koje su mu prednosti a koji nedostaci, kolika mu je uspješnost a koliki rizici i od čega … Vjerujem da se čovjek, kao (navodno) racionalno biće, može bolje psihički i fizički pripremiti za takve situacije ukoliko vlada barem neophodnim informacijama, ako zna što ga očekuje, koji je cilj i koje su metode ostvarenja tog kirurškog liječenja. Psihološka priprema se često zanemaruje i ljudi se prepuštaju nedefiniranom strahu i nelagodi. Iz postupaka bolesnika već pri prijemu u bolnicu brzo i jasno se može razabrati da većini nije jasno „gdje su i zbog čega“. Imam osjećaj da je krivnja za takve nerijetke situacije podijeljena – jedan dio svakako snose liječnici kirurških struka koji si često ne daju ni minimum vremena za ciljani konstruktivni razgovor s bolesnikom, a drugi dio sami bolesnici svojom indiferentnošću (koja zapravo to nije!), pasivnošću, regresivnim ponašanjem … Isto tako sam uvjeren da svako pretjerano detaljiziranje, niti od bolesnika a niti od liječnika, nije svrsishodno, a može biti štetno. Bolesnik treba tražiti jednostavne shvatljive i dovoljno precizne odgovore na pitanja koja, pak, mora sam suvislo osmisliti u ovisnosti o vlastitim interesima, preferencijama i okolnostima. Nikako se ne treba ustručavati doslovno zahtijevati kratki, fokusirani i suvisli razgovor o svojoj operaciji i postoperacijskom razdoblju. Svjestan sam da znatna proporcija bolesnika nije za to mentalno spremna ili sposobna, iako ti isti bolesnici budu kasnije nerijetko s mnogo čime nezadovoljni pronalazeći uvijek krivce isključivo u nekom drugom, a ne uviđavši vlastitu tromost, indiferentnost i izbjegavanje uključivanja u događaje koji ga se izravno tiču.

Na kraju, spomenimo frazu koju vrlo često čujemo – „ali, pa to je rutinska operacija“! Izraz „rutina“ podrazumijeva iskustvo operatera kojeg ovaj može i ne mora imati dovoljno. Ne volim taj izraz „rutinski“ jer ljudi, gotovo redovito a jako krivo, podrazumijevaju da je to nekakav bezopasan postupak bez mogućih komplikacija. Takvi postupci u kirurškim disciplinama ne postoje – i najmanji zahvati mogu imati komplikacije, a kamoli ne veće operacije.