Što je šećerna bolest?

Šećerna bolest ili dijabetes mellitus predstavlja skupinu metaboličkih poremećaja koji su obilježeni hiperglikemijom (povišeni šećer u krvi), koja nastaje zbog poremećaja u izlučivanju i/ili djelovanju inzulina, a klinički se pojavljuje u 4 osnovna oblika (dijabetes tip 1.).

Šećerna bolest ili dijabetes mellitus predstavlja skupinu metaboličkih poremećaja koji su obilježeni hiperglikemijom (povišeni šećer u krvi), koja nastaje zbog poremećaja u izlučivanju i/ili djelovanju inzulina, a klinički se pojavljuje u 4 osnovna oblika (dijabetes tip 1, tip 2, gestacijski dijabetes I specifične forme) koji se razlikuju po mehanizmu nastanka, terapijskom pristupu i prognozi.

Inzulin je hormon koji se oslobađa iz beta stanica pankreasa (gušterače) kao odgovor na porast glukoze u krvi, tipično nakon obroka. U nastavku se djelovanjem inzulina glukoza unosi u stanice. Inzulin je također glavni signal za pretvaranje glukoze u glikogen, koji predstavlja energetsku pohranu u jetri i mišićima. U stanjima snižene glukoze u krvi i sniženog inzulina oslobađa se iz jetre pod djelovanjem glukagona, hormona sa suprotnim djelovanjem inzulinu porijeklom iz alfa stanica gušterače. Inzulin ima anaboličko djelovanje, odnosno potiče stanični rast, sintezu proteina i odlaganje masti.
Kod bolesnika sa šećernom bolešću nastaje stanje hiperglikemije zbog manjka inzulina ili poremećaja njegovog djelovanja i time posljedične slabe iskorištenosti glukoze kao izvora energije.

Kad razina glukoze u krvi poraste, glukoza se počinje mokraćom gubiti iz tijela (glikozurija) koja dodatno dovodi i do gubitka vode iz organizma i stanja dehidracije.
Zato su klasični simptomi šećerne bolesti poliurija (učestalo mokrenje), polidipsiju (pojačana žeđ) i polifagija (pojačana glad), koji se mogu razviti brzo (kroz nekoliko tjedana ili mjeseci) u tipu 1 dijabetesa, dok se kod tipa 2 razvijaju polagano, a ponekad budu i neprimijećeni.
Ponekad zbog hiperglikemije dolazi do zamućenja vida, osobito prilikom brzog razvoja bolesti kod tipa 1 šećerne bolesti.

Naravno, ponekad prva manifestacija bolesti može biti i teška akutna komplikacija; kao npr. dijabetička ketoacidoza obilježena brzim disanjem, mučninom, povraćanjem i bolovima u trbuhu, kao i različitim poremećajima stupnja svijesti ili hiperosmolarno neketotično stanje, koje nastaje zbog teške dehidracije.
Kod svih oblika šećerne bolesti je povećan rizik od nastanka kroničnih komplikacija, koje se uglavnom razvijaju nakon duljeg niza godina, ali mogu biti i prvi simptom bolesti kod inače neprepoznatog bolesnika.

Glavno oštećenje nastaje na krvnim žilama zbog procesa ateroskleroze. Oštećenja mogu biti na velikim krvnim žilama; srca-sa mogućom kliničkom slikom srčanog infarkta, angine pektoris; mozga, što može dovesti do moždanog udara i komplikacija po perifernim krvnim žilama tijela.
Također istim procesom mogu biti zahvaćene i male krvne žile pa nastaju komplikacije na očima (dijabetička retinopatija) koja može dovesti do sljepoće, dijabetička nefropatija koja vodi u postupno zatajenje bubrega, dijabetička neuropatija koja se manifestira sa osjećajem mravinjanja ili gubitka osjeta što dodatno pogoršava rizik oštećenja kože, a u kombinaciji sa poremećenom prokrvljenošću može dovesti do razvoja dijabetičkog stopala zbog čega je ponekad potrebna i amputacija uda.

Ovisno o mehanizmu nastanka razlikujemo nekoliko tipova šećerne bolesti.
Tip 1 šećerne bolesti ranije se zvao juvenilni dijabetes ili inzulin-ovisni, a nastaje zbog apsolutnog manjka u stvaranju inzulina, zbog razaranja beta stanica gušterače  (još se zovu i Langerhansove stanice), obično kod mladih, ranije zdravih bolesnika. Točan mehanizam nastanka nije do kraja razjašnjen, ali je uglavnom riječ o autoimunom mehanizmu, kod kojeg stanice gušterače budu napadnute vlastitim T limfocitima. Uglavnom predstavlja vodeći tip dijabetesa kod djece, a liječi se inzulinom.
Danas je prepoznati i oblik dijabetesa tipa 1 koji se razvija kod odraslih (LADA- latent autoimmune diabetes of adults), oblik na koji se treba misliti, obzirom da se može postaviti pogrešna dijagnoza dijabetesa tipa 2 rukovodeći se prvenstveno dobi kad se bolest manifestira, a ne uzrokom nastanka.
Tip 2 šećerne bolesti ranije se nazivao starački ili inzulin neovisni dijabetes, a nastaje zbog “inzulinske rezistencije”, stanja u kojem postoji poremećaj u djelovanju inzulina u tkivima, ali također može biti udruženo i sa poremećajem u izlučivanju inzulina I predstavlja najčešći oblik bolesti (oko 90 % oboljelih).

Gestacijski dijabetes nastaje kod 2-5 % žena u trudnoći, koje ranije nisu imale dijabetes. Tijekom trudnoće bolesnica mora biti pod stalnim medicinskim nadzorom, zbog zdravlja ne samo majke nego i djeteta. Bitno je održavati ciljane razine šećera u krvi kako bi se spriječile komplikacije hiperglikemije kod majke, dok posljedica iste kod djeteta može biti velika porođajna težina, prirođeni deformiteti srčanog, središnjeg živčanog i mišićno koštanog sustava, uz moguće porođajne komplikacije (npr. respiratorni distress sindrom, rana smrt djeteta zbog slabe prokrvljenosti posteljice, preuranjeni porod).
Otprilike 20-50 % tih žena razviju šećernu bolest tipa 2 kasnije u životu.
Naravno postoje i druge rjeđe forme šećerne bolesti; kao npr. oštećenja na genetskim razinama koja vode u defektnu funkciju beta stanica, različita stanja koja oštećuju gušteraču (npr. upale gušterače), a i endokrinološke bolesti kod kojih nalazimo suvišak hormona sa suprotnim djelovanjem djelovanju inzulina.
Bolesnici sa šećernom bolesti prolaze stanje poremećene tolerancije glukoze, u kojem je razina glukoze viša od normalne, ali ne dovoljna da bi se postavila dijagnoza dijabetesa.
Dijabetes i inzulinska rezistencija u svijetu poprimaju oblike epidemije. Procjenjuje se da će do 2025. godine biti 380 milijuna oboljelih, najviše sa tipom 2 bolesti, što je 55% više od 2007. godine, kad je prema podacima IDF-a bilo registrirano 246 milijuna ljudi sa šećernom bolešću.
Procjene oboljelih od dijabetesa u Hrvatskoj prilično variraju, procjenjuju se na oko 320 000 ljudi, od čega je velik dio neregistriranih. Dio dijagnosticiranih bolesnika se unatoč saznanju o bolesti ne liječi, a svega 45.000 se liječi na zadovoljavajući način.
Naravno, najveći broj ljudi koji boluju je starije životne dobi pa je u populaciji starijih od 65 g. svaki peti čovjek potencijalno oboljeli. U kategoriji ljudi do 65-e čak oko 40 % uopće ne zna za bolest.

Zbog svega navedenog postoji preporuka za određivanje glukoze natašte kod ljudi starijih od 50 g., kod onih sa indeksom tjelesne mase (računa se omjerom tjelesne težine u kilogramima podijeljene sa kvadratom tjelesne visine u metrima) većim od 25  i sa ostalim rizičnim čimbenicima (arterijske hipertenzija, dislipidemija, oboljeli od dijabetesa u obitelji) u okviru redovnih pregleda, a isto se radi i kod svih trudnica između 23-eg I 26-og tjedna trudnoće, odmah u slučaju trudnoće sa povećanim rizikom.
Dijabetes je karakteriziran nalazom povišene vrijednosti glukoze u plazmi (GUP), mjerenom u dva različita dana. Nalazi glukoze natašte veće ili jednake 7 mmol/L, odnosno veće ili jednake 11,1 mmol/L u OGTT testu (popije se 75 gr. glukoze uz mjerenje šećera natašte I dva sata po unosu), odnosno nalaz slučajno mjerenog šećera većeg od 11,1 mmol/L udruženog sa simptomima bolesti je dijagnostički za dijabetes. Vrijednosti glukoze natašte više od normalnih, ali nižim od 6,9 mmol/L, odnosno većom od 7,8 ali manjom od 11,1 u OGTT predstavljaju stanje oštećene tolerancije glukoze i rizik razvoja bolesti.

Vrlo je važno uz pravilno postavljanje dijagnoze i adekvatno liječenje šećerne bolesti sa ciljem sprečavanja razvoja akutnih i kroničnih komplikacija bolesti (ranije spomenute u tekstu).
Dijabetes je kronična bolest koja ne može biti izlječiva (osim u specifičnim situacijama) pa se terapijski pristup koncentrira na održavanje vrijednosti glukoze u rasponu što bližem onome kod zdrave osobe, a bez izazivanja hipoglikemije.
Princip liječenja zasniva se na pravilnoj prehrani, vježbanju i upotrebi lijekova. Otkrićem inzulina 1921.g., nastala je revolucija u shvaćanju šećerne bolesti, čime su naravno i otvorene mogućnosti liječenja.
Naravno, terapijski pristup se mijenjao kroz godine, ovisno o saznanju da nisu sve forme bolesti iste, kao i o tome da se ista vrsta bolest može liječiti različitim pristupom ovisno o uznapredovalosti. Pri tome niti ne treba posebno isticati kako je sa znanstvenim spoznajama o tijeku bolesti razvijan i niz lijekova sa različitim djelovanjima (različite vrste inzulina i lijekova za peroralnu upotrebu). Postoje čak i kirurški pristupi koji se koriste rijetko i sa ograničenim uspjehom; transplantacije gušterače u dijabetesu tipa 1 i kirurške metode liječenja morbidne debljine.
Gestacijski dijabetes obično nestaje s porođajem, ali predstavlja rizik za kasniji razvoj dijabetesa tipa 2.
Ključno u liječenju je educirati bolesnika o bolesti, obzirom da bez vlastite samokontrole je vrlo teško provesti pravilnu terapiju.
Na redovnim kontrolama dijabetologa ili nadležnog liječnika prati se razina glikoziliranog hemoglobina (HbA1C) prema kojem se procjenjuje prosječna tromjesečna razina šećera u krvi.

U zaključku, šećerna bolest je važan medicinski problem, jer je česta, a za pravilno liječenje je bitna motiviranost i edukacija bolesnika o bolesti uz redovite kontrole nadležnog liječnika kako bi se spriječilo razvijanje komplikacija koje predstavljaju veliki problem za bolesnika, ali i opterećenje zdravstvenog proračuna.

Ocijenite članak

Ocjena 5.00 (broj glasova: 1)

Podijelite članak
Ispiši
Komentara (0)
Imate komentar?

Komentirati mogu samo registrirani članovi. ili registrirajte.

Komentari (0)