Šećerna bolest predstavlja pravu globalnu epidemiju jer se broj oboljelih osoba u svijetu neprestano povećava. Postoji više razloga za takav trend povećanja broja oboljelih, a svakako je najznačajniji promjena načina života koju obilježavaju smanjena tjelesna aktivnost i veći unos visokokalorične hrane.

Pretpostavlja se da trenutno preko 371 milijuna osoba u svijetu u dobi od 20-79 godina živi sa šećernom bolešću, a broj osoba oboljelih od šećerne bolesti neprestano raste i u Republici Hrvatskoj gdje se pretpostavlja da je oko 417 tisuća oboljelih. Pretpostavlja se da čak 50% oboljelih osoba nema postavljenu dijagnozu bolesti, dok se u Hrvatskoj taj broj smatra negdje oko 42% oboljelih.

Ne zabrinjava samo porast broja oboljelih od šećerne bolesti nego i troškovi zdravstvene zaštite vezane uz šećernu bolest koji iznose gotovo 500 milijardi dolara, odnosno 2010. godine na liječenje dijabetesa utrošeno je oko 11,6% svih zdravstvenih proračuna svijeta. Nedavno istraživanje je pokazalo da trošak liječenja šećerne bolesti i njezinih posljedica u Hrvatskoj iznosi 2,5 milijarde kuna godišnje, odnosno 11,5% proračuna HZZO-a. Važno je naglasiti da čak 86% ovog iznosa čine troškovi zbrinjavanja i liječenja komplikacija šećerne bolesti – oštećenja očiju, bubrega i krvožilnog sustava.

Procjenjuje se da je šećerna bolest peti vodeći uzrok smrti u svijetu, a oboljeli žive 5–10 godina kraće nego osobe bez šećerne bolesti, što je u više od 50% bolesnika uzrokovano kardiovaskularnim komplikacijama. Kronične komplikacije šećerne bolesti možemo podijeliti na mikrovaskularne (retinopatija, nefropatija i neuropatija) i makrovaskularne komplikacije. Nezadovoljavajuća metabolička regulacija šećerne bolesti mjerenja hemoglobinom A1c najvažniji je uzrok nastanku i progresiji kroničnih komplikacija, uz često udružene ostale čimbenike rizika kao što su povišeni indeks tjelesne mase (ITM), povišene vrijednosti krvnoga tlaka, hiperlipidemija, pušenje, dob i trajanje šećerne bolesti.

Dijabetička retinopatija najčešći je uzrok sljepoće u svijetu i najzastupljenija je komplikacija po broju bolesnika čija se incidencija povećava s trajanjem bolesti i penje se na čak 60% oboljelih osoba nakon 16 godina trajanja šećerne bolesti. Glavni patofiziološki mehanizam razvoja dijabetičke retinopatije uključuje akumulaciju sorbitola, produkata neenzimske glikolizacije, oksidativnog stresa,vaskularnog endotelnog čimbenika rasta (VEGF) u stanju kronične hiperglikemije. Dijabetičku retinopatiju dijelimo na neproliferativnu i proliferativnu retinopatiju koja, ako se ne liječi, dovodi do gubitka vida. Redoviti pregledi oftalmologa najvažnija su preventivna mjera.

Dijabetička neuropatija je druga najčešća komplikacija u osoba oboljelih od šećerne bolesti, a definirana je prisutnošću simptoma i znakova oštećenja perifernog živčanog sustava u odsutnosti nekog drugog uzroka. Glavni patofiziološki mehanizam razvoja dijabetičke neuropatije uključuje akumulaciju poliola, produkata neenzimske glikolizacije te oksidativnog stresa u stanju kronične hiperglikemije. Periferna dijabetička neuropatija se može manifestirati u nekoliko oblika uključujući senzornu, fokalnu i autonomnu. Senzomotorna distalna simetrična polineuropatija je najčešći oblik dijabetičke neuropatije a simptomi uključuju trnce, pečenje, bol i utrnulost, koji su prisutnu i mogu se pojačavati tijekom noći remeteći san. U stanju uznapredovale neuropatije nedostatak osjeta boli može rezultirati nastankom ulkusa stopala. Autonomna dijabetička neuropatija, iako znatno rjeđa od senzomotorne, može zahvatiti nekoliko organskih sustava i dovesti do gastropareze, opstipacije, dijareje, inkontinecije, erektilne disfunkcije, tahikardije te nijeme ishemije miokarda. Specifičnog liječenja dijabetičke neuropatije nema već se naglasak stavlja na dobru regulaciju glikemije, osim kod bolesnika s izraženom bolnom perifernom dijabetičkom neuropatijom gdje se upotrebljavaju antiepileptici i antidepresivi.

Dijabetička nefropatija je najčešći je uzrok kronične bubrežne bolesti, zatajenja bubrega, dijalize i transplantacije u svijetu. Čak skoro trećina bolesnika sa šećernom bolešću u Hrvatskoj ima znakove dijabetičke nefropatije mjerene albuminurijom. Patološke promjene u strukturi bubrega uključuju zadebljanje glomerularne membrane, stvaranje mikroaneurizmi i promjene mezangija. Najvažnija preventivna mjera je, kao i kod drugih komplikacija, dobra regulacija glikemije, ali i optimalna regulacija krvnog tlaka pri čemu prednost ima terapija ACE-inhibitorima i blokatorima angiotenzinskih receptora zbog njihova dokazanog učinka na progresiju albuminurije i bubrežne bolesti.

Dijabetičko stopalo kronična je komplikacija šećerne bolesti koja nastaje kao posljedica udruženih poremećaja periferne cirkulacije te dijabetičke neuropatije. Problem dijabetičkog stopala velika je učestalost recidiva kao i učestala potreba za amputacijama koji značajno smanjuju kvalitetu života bolesnika te povećavaju troškove liječenja. Neophodno je bolesnike sa šećernom bolešću educirati o pravilnoj higijeni stopala i redovitim vježbama hodanja s ciljem sprečavanja razvoja ove teške komplikacije.

U makrovaskularne komplikacije šećerne bolesti ubrajamo srčani i moždani udar. Oko 30% oboljelih od šećerne bolesti ima u anamnezi koronarnu bolest, a čak 2/3 osoba sa šećernom bolešću umire od kardiovaskularnih bolesti. Rizik od razvoja kardiovaskularnih bolesti oko 6 puta veći je u osoba sa šećernom bolesti u odnosu na opću populaciju. Od ukupnog broja bolesnika s srčanim udarom u anamnezi u Hrvatskoj, njih 45% ima šećernu bolest, dok od ukupnog broja bolesnika s moždanim udarom, njih 36% ima šećernu bolest. Oko 15% oboljelih od šećerne bolesti ima dijagnostički utvrđen nalaz periferne vaskularne bolesti. Temeljni patofiziološki mehanizam nastanka makrovaskularne bolesti je ateroskleroza koja nastaje kao posljedica kronične upale te ozljede stijenke perifernih ili koronarnih arterija. U osoba sa šećernom bolešću više je čimbenika koji pogoduju nastanku i kasnijoj progresiji aterosklerotske bolesti kao što su hiperglikemija, hiperlipidemija, hipertenzija, hiperkoagulabilnost, pojačana adhezija trombocita, povišena razina plazminogen aktivirajućeg faktora 1 te smanjeno stvaranje dušičnog oksida.

Kasne komplikacije šećerne bolesti glavni su uzrok mortaliteta osoba oboljelih od šećerne bolesti i sve većeg opterećenja zdravstvenog proračuna. Važno je na vrijeme dijagnosticirati i liječiti šećernu bolest sa ciljem da se spriječe njezine kronične komplikacije i omogući što kvalitetniji život osoba sa šećernom bolešću.