Isječak iz knjige, uz pravo prenošenja na zdravobudi portalu: (P)OSTATI ZDRAV

Ovo sam pitanje često susretao u radu s ljudima i naravno da se ne odnosi samo na promjene koje u svoj život uvede osoba suočena s ozbiljnom dijagnozom. Nakon što obolimo većina se ljudi pita što bi mogli ili trebali promijeniti kako bi smanjili šanse vraćanja bolesti. I naravno, dio okoline će reagirati negativno na to. Svaka značajna životna promjena, bez obzira na povod i uzrok, može uzrokovati nemir u našoj okolini.

Zato što statični dio naše okoline voli status quo. Obožava ga. Oni su se navikli na nas kakvi jesmo, a život zamišljaju kao vječno ponavljanje istog. U tome nalaze sigurnost i mir. Rutina im je najbolja prijateljica. I intelektualna pasivnost. Ti ljudi ne preispituju svoja uvjerenja i ne mijenjaju svoja ponašanja. Poznajem mnogo ljudi koji ponosno izjavljuju da se nisu promijenili 40 godina i to smatraju izvanrednim postignućem.

Naravno da nisu svi članovi naše okoline pasionirani obožavatelji statusa quo, ali mnogi znaju biti. Meni se to čini žalosnim jer mislim da je prirodno razvijati se. Prirodno je učiti o sebi i drugima te otkrivati nove slojeve života i međuljudskih odnosa. Ja sam možda ekstreman primjer jer mi je razvoj poput kisika, iako sam zadovoljan svojim životom. Ali ako mogu upiti još više autentičnosti, još se silovitije vinuti u svoje dubine, još intenzivnije živjeti svoju svrhu, uvijek sam za. I o sebi i o drugima stalno učim i mislim da to mojoj ljudskosti donira svjež dah. A i samim odnosima.

Naime, ako se razvijate u istome smjeru odnos može itekako profitirati. Prijateljski, romantični, poslovni, obiteljski…, to se pravilo odnosi na sve vrste odnosa. No naravno, postoji i druga strana ploče jer ako se razvijate u suprotnim smjerovima, odnos gubi na povezanosti, kvaliteti, bliskosti… Kao što znamo iz iskustva, i takvi odnosi mogu preživjeti ako se jedna osoba odrekne svoje evolucije. Odnos će preživjeti, ali neće biti kvalitetan. Na neki ćemo način odustati od sebe jer želimo spasiti odnos u kojem nema mjesta za autentične nas.

Recimo, ja sam planinar. Zapravo, ja sam lovac na osjećaj slobode kad horizont zavede prirodu.

Tako ću tijekom posjeta Londonu gotovo svaki put otići do Tate Moderna, muzeja suvremene umjetnosti, ali ne samo da vidim nove izložbe nego i da se popnem do vidikovca na desetom katu i otkrijem koliko će me ovog puta zavesti taj grad.

A kada idemo na daleka putovanja, biramo destinacije čije nas planine mogu oduševiti. Tako smo na Islandu lovili horizonte na vrhu vulkana Bláhnjúkur, a u Norveškoj smo dio duše usadili u Vidasethovden i Preikestolen. Ovaj potonji nam je ispričao da je dio duše oduvijek bio tamo jer se tamo i rodila. Takav sam dojam stekao dok sam pratio kako taj horizont zavodi prirodu postojanja. U Latinskoj smo Americi spavali s Andama, a zalazak sunca dočekali u pustinji Atacama. Kako je 2020. bila specifična, naravno da nismo išli na velika putovanja, ali smo se zato sprijateljili s Velebitom, onoliko koliko ti on to dopušta jer Velebit vrišti samodovoljnošću.

Namjerno sam u jednom trenutku počeo pisati u množini jer sve sam te vrhove doživio sa suprugom. Na svu sreću, dijelimo strast prema boravku na otvorenom i lijeganju na oblake. I ključno je dijeliti takve dijelove života. Ključno je zajedno osvajati vrhove planina jednako kao što je ključno da ona uživa kada ja uživam u tome što vrhunci ideja osvajaju mene. Nije da samo oboje volimo boraviti u prirodi nego i slično doživljavamo te izlete. Kada bih se morao odreći onoga što jesam da bih zadržao nju, skresao bih si krila, dio svoje esencije, a vjerujem da nijedan odnos toga nije vrijedan. Jer je naš život sve-vrijedan.

Naravno da sa svima oko sebe ne moramo dijeliti sve što nam je važno, čak ni s partnerima ne moramo dijeliti sve što nam je važno, ali one stvari koje nas određuju, ono što jesmo, to je jako važno dijeliti u što većoj mjeri. Čak bih se lakše pomirio s time da ne dijelimo ljubav prema otvorenom, ali ne bih se mogao pomiriti s time da ne dijelimo ljubav prema otvorenim idejama. Ljubav prema činjenici da ideje otvaraju naš život prema horizontu spoznaja.

Zato mi je važno i da oboje dijelimo strast prema osobnom rastu, odnosno prema životu. Jer to jest strast prema životu. Koji želiš upiti još više, još dublje, s još intimnijim dijelom stanica.

Ima još mnogo strasti koje dijelimo i smatram to ključnim jer želim li održati svoju strast prema životu, nužno je biti s osobom s kojom mogu živjeti te strasti, a ne s nekim tko će me željeti, svjesno ili nesvjesno, ugasiti.

Upravo nam se to zna dogoditi kada krenemo s pozitivnim promjenama, kada pokušavamo rasplamsati žar prema životu, a dio okoline ne želi nikakve promjene, čak i kada su pozitivne za nas osobno. Jer svatko oko sebe ima i ljude kojima se ne sviđa naša svjetlost. I razumijem, navikli su na nešto drugačije, a ako nemaju istu želju, ako se ne žele mijenjati, ako ne žele mijenjati dinamiku odnosa, svaku promjenu doživljavaju kao ugrožavanje. I svi smo svjesni da to može voditi i do propasti tog odnosa.

Još jedan potencijalni razlog zašto se nekome neće svidjeti naše pozitivne promjene može biti u tome što će one naglasiti njihovu statičnost. Možda će naše promjene naglasiti njihove bolne točke i ono što bi oni mogli promijeniti, ali se nisu upustili u tu avanturu. Tada ih naše promjene neće inspirirati, već frustrirati i povećati njihovo nezadovoljstvo.

Razumijem da to nisu ni jednostavne ni bezbolne životne situacije i nipošto ne tvrdim da sve koji vas ne prate automatski ostavite iza sebe i ne osvrćete se. Nismo roboti i ne možemo tako funkcionirati.

Razumijem tu podijeljenost kada istovremeno želimo napraviti nešto što mislimo da je dobro za nas, a ujedno znamo da bi to moglo biti loše za neke odnose.

Razumijem da moramo zastati kada se nađemo na tom raskršću i da se osjećamo podijeljeno. Hvala Bogu da nam je stalo do odnosa koje smo izgradili i naravno da to nisu jednostavne situacije. No ako nam ti odnosi ne daju disati, ako nam vežu noge i zamagljuju krila, ako nam ne dozvoljavaju uživanje u sebi i životu, ako nas zbog toga drže u bolesti, treba razmisliti je li cijena prevelika.

Ako slučajno dođe do takve situacije, ja obično savjetujem suprotno od najčešćeg savjeta prijatelja koji ne razumiju međuljudsku dinamiku. Ti prijatelji obično kažu: “Ma samo se okreni i odi. Ti zaslužuješ bolje. Vidiš da te ne razumije. Vidiš da je ovakav ili onakav…” Ja imam drugačiji pristup.

Uopće ne savjetujem da odete od njih, već da se približite sebi.

Radite ono što vas istinski ispunjava. Što vas određuje, uzbuđuje, veseli… Cilj je što je više moguće shvatiti tko ste, što vas određuje i uzbuđuje i tako smanjiti eksternu validaciju svoje vrijednosti. Cilj je povećati osjećaj da vaša vrijednost ovisi o tome tko jeste i što nosite u sebi, a ne o bilo kojem pojedinačnom odnosu, a pogotovo ne o odnosu u kojem ne dobivate ono što znate i osjećate da zaslužujete.

Kada otkrijete sebe kroz ono što volite i u tome pronađete osjećaj sigurnosti i vrijednosti, lakše ćete zatvoriti vrata odnosima u kojima se ne osjećate voljeno i sigurno. Unatoč dobronamjernim savjetima prijatelja da samo odemo, to najčešće nije nešto što možete napraviti bez pripreme, bez sigurnosne mreže, psihološke i praktične. I zato se takve životne promjene ne forsiraju. Prije se ljude treba ohrabriti da pronađu sebe pa će imati više hrabrosti napraviti zdrave korake prema sebi. Odnosi koji su kvalitetni mogu postati još kvalitetniji, a odnosi koji ne mogu rasti, ostat će u prošlosti. Bolje je sahraniti te odnose nego da njihova toksičnost sahrani vas!

Znam da će to mnogima zvučati brutalno, ali iskreno, mnogo je brutalnije odreći se sebe da biste ostali s osobom s kojom ne možete biti svoji.

Bruno Šimleša (1979.) autor je 10 knjiga iz područja popularne psihologije i duhovnosti. Po struci je sociolog, a diplomirao je 2003. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Prijašnje knjige u kojima je fokus bio na odnosu prema sebi i ljubavi kao što su Ljubavologija i Škola života jedne su od najprodavanijih knjiga u Hrvatskoj i regiji. Njegovi su naslovi objavljeni i u Sloveniji, Srbiji, Makedoniji i Albaniji, a ukupno je prodano više od 200.000 primjeraka. (P)ostati zdrav je njegova prva knjiga s fokusom na zdravlje.

Tema nije odabrana slučajno jer više od 15 godina pomaže oboljelima od raka da se nose sa svim izazovima pa je dio tih iskustava prenio i u ovoj knjizi, ali se oslonio i na zaključke brojnih znanstvenih istraživanja koja dokazuju utjecaj uma na tijelo.

Udruga Sve za nju 2016. godine dodijelila mu je nagradu VAM zbog pomaganja onkološkim pacijentima i senzibiliziranja javnosti za probleme svih koji se bore s rakom. Kao malo dijete liječio se od trombocitopenije na Odjelu dječje hematologije i onkologije. Iz tog vremena pamti poseban odnos s doktorom Tiefenbachom čiji je pristup bio presudan faktor za kreiranje Bruninog odnosa prema zdravlju.

Dvije godine vodio je emisiju Svaki dan, dobar dan na Hrvatskoj televiziji i redovito surađuje s brojnim medijima u Hrvatskoj i regiji. U braku je 14 godina i ponosni je tata predivne dvanaestogodišnjakinje čijoj generaciji želi da se mudrije brine za svoje zdravlje što je glavni cilj ove knjige.