Proteklih godinu dana s vama dijelim ideje kako možemo pomoći našim voljenima kada se bore za zdravlje. Naglasio sam da je važno pratiti njihov ritam, a ne nametati svoj, da bismo ih trebali više slušati, a manje govoriti, kao i da bismo trebali bismo emocionalne sjene, a ne emocionalni teroristi koji će zabranjivati ono što trenutačno osjećaju. Ti i brojni drugi savjeti su neupitni i testirani su kroz višegodišnju prasku, ali i praćenje drugih terapeuta koji pomažu oboljelima. No zapravo je najrealnije reći da često ne znamo kako će naši voljeni reagirati i ne znamo što će im točno pomoći.

Pozadina ideje iz naslova jest da će ljudi pripisati različito značenje istim životnim događajima. Jer smo različiti ljudi u različitim životnim fazama s različitim životnim vrijednostima i različitim naočalama promatramo svijet oko sebe. Zbog toga je sasvim izvjesno da ćemo različito tumačiti iste događaje i isto ponašanje. Svima nam se to dogodilo bezbroj puta, a može imati i pozitivan i negativan efekt.

Nikad neću zaboraviti kad mi je moja prijateljica Ljiljana rekla koliko joj je značilo što sam je jednom iznenada posjetio tijekom primanja kemoterapije. Bio je moj rođendan i nije me očekivala, a meni je bila najnormalnija stvar na svijetu pokušati doći do nje. “Samo si me poljubio u čelo, zažmirkao i otišao. A ja sam bila u sedmom nebu”, ispričala je par godina kasnije. Tada smo bili nešto manje povezani, ali i dalje mi je bilo normalno napraviti tako nešto. Ona je pričala kako joj je to bio još jedan dokaz njezine vrijednosti, kako je dugo vremena ledbjela par metara iznad zemlje, kako nije mogla vjerovati kad me je vidjela…

A ja ne samo da nisam smatrao da joj treba dodatni dokaz njezine vrijednosti ili da sam napravio nešto posebno, već sam i potpuno zaboravio na to. Ali potpuno. Nisam to doživio kao nešto posebno jer smo imali bezbroj takvih gesti. Prvo je bilo malo više mojih prema njoj, a kasnije su postale dvosmjerne. A i svoj rođendan ne doživljavam osobito dramatično i posebno. Ponekad imam tulum, ponekad nemam. Ponekad odvojim vrijeme za samorefleksiju i rekapitulaciju godine, ponekad ne. Ali često je dan kao i svaki drugi. I sasvim mi je normalno na taj dan posjetiti nju ili nekog drugog u bolnici ili porazgovarati u svom uredu… Jednostavno sam zaboravio da se dogodilo na moj rođendan jer smo imali bezbroj takvih situacija pa nije čudo što uopće nisam ubrao koliko je njoj to značilo. Saznao sam tek kad mi je rekla.

Svi smo doživjeli i svi ćemo doživljavati situacije kada netko nečemu pripiše drugačije značenje od nas, s pozitivnijim ili negativnijim prizvukom. Takve se stvari češće događaju na početku odnosa kad se slabije poznajemo i slabije možemo odgonetnuti kako netko doživljava stvarnost. I češće se događaju kad nema izravne, licem-u-lice komunikacije. No sigurno će se događati tijekom čitavog odnosa jer ne možemo uvijek sve znati o nekome, a i nemamo uvijek vremena ni koncentracije uzeti u obzir sve faktore jer i nas život može zaokupirati.

Svakako je vjerojatnije da će se nerazumijevanje češće događati u novim i kriznim situacijama jer nije kao da kriza dolazi s napisanim pravilima ponašanja i očekivanja. Ako se radi o zdravstvenoj krizi onda često imamo sklonost hodanja po jajima ili čak toliko osjećaja nelagode da nam je lakše nestati. Potpuno se povući iz nekog odnosa. I dok razumijem nelagodu naravno da takva odluka ima negativne posljedice. Jer mnogo je lakše članu okoline pobijediti osjećaj nelagode, nego što je osobi koja se bori za zdravlje izaći na kraj sa svim emocionalnim potresima. Najmanje im treba nestanak jednog dijela njihovih prijatelja. Ali vratimo se ovom pravilu…

Kako je normalno da se događa drugačije razumijevanje iste situacije važno je otvoreno razgovarati o tome i tako sve više upoznavati kako druga osoba doživljava svijet te kakvo značenje pripisuje nečemu. Pozitivan znak je ako se takve situacije događaju sve rijeđe jer to znači da se sve dublje upoznajete i sve češće zadovoljavate potrebe koje imate jedno od drugoga. Negativno bi moglo biti ako ih je jednako ili se čak intenziviraju jer to zapravo znači da imate ozbiljan problem u razumijevanju jedno drugoga. Ili jedan pojedinac ima problema s pretjeranim očekivanjima ili je vaš odnos u problemima jer ne dobivate ono što želite od prijatelja, partnera, člana obitelji…

Ni tu nemam jednoznačan savjet jer su situacije preraznolike. Npr., ako vas netko stalno okrivljuje da mu niste dali dovoljno pažnje, a vi se trudite i mislite da je to sasvim dovoljno, postoji mogućnost da imate različite kriterije. Ili plaćate grijehe svih onih prije vas pa druga strana ima nerealna očekivanja od svih pa tako i od vas. Tada nije samo problem u tome da ćete istom ponašanju pripisati drugačije značenje, već je problem da netko ima ranu koju treba rješavati s terapeutom, a ne s vama i nad vama. Ali neću dalje u tom smjeru jer to nije tema ove knjige…

Samo sam želio reći da se potrudite pokazati ljubav svojim voljenima koji se bore za zdravlje. Samo se potrudite. Nekad ćete uspjeti, nekad nećete. A nekad će doživjeti vašu ljubav i pažnju i kad se uopće niste posebno potrudili.

Samo ste bili.

Svoji.

I njihovi.

Tako i ljubav postaje naša.

A to će im sigurno pomoći da se osjećaju bolje što im onda može pomoći u borbi za zdravlje.

Tako će nekome vaša benigna gesta značiti čitav svijet, a možda ćete ih i nehotice povrijediti. U tom labirintu međuljudskih odnosa nema nepogrešivih pa nemojte biti prestrogi prema sebi. Ili prema drugima. Možda vam samo treba vremena da se bolje međusobno upoznate pa da sve sjedne na mjesto.

Ali ako se ponavljaju ti nesporazumi pa i svađe, onda vam ne treba vremena, već i prostora. Između vas. Tako da je vrijeme za redefiniranje uloge koju imate u nečijem oporavku. Što nas opet vraća na drugo pravilo…

Bruno Šimleša (1979.) autor je 10 knjiga iz područja popularne psihologije i duhovnosti. Po struci je sociolog, a diplomirao je 2003. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Prijašnje knjige u kojima je fokus bio na odnosu prema sebi i ljubavi kao što su Ljubavologija i Škola života jedne su od najprodavanijih knjiga u Hrvatskoj i regiji. Njegovi su naslovi objavljeni i u Sloveniji, Srbiji, Makedoniji i Albaniji, a ukupno je prodano više od 200.000 primjeraka. (P)ostati zdrav je njegova prva knjiga s fokusom na zdravlje.

Tema nije odabrana slučajno jer više od 15 godina pomaže oboljelima od raka da se nose sa svim izazovima pa je dio tih iskustava prenio i u ovoj knjizi, ali se oslonio i na zaključke brojnih znanstvenih istraživanja koja dokazuju utjecaj uma na tijelo.

Udruga Sve za nju 2016. godine dodijelila mu je nagradu VAM zbog pomaganja onkološkim pacijentima i senzibiliziranja javnosti za probleme svih koji se bore s rakom. Kao malo dijete liječio se od trombocitopenije na Odjelu dječje hematologije i onkologije. Iz tog vremena pamti poseban odnos s doktorom Tiefenbachom čiji je pristup bio presudan faktor za kreiranje Bruninog odnosa prema zdravlju.

Dvije godine vodio je emisiju Svaki dan, dobar dan na Hrvatskoj televiziji i redovito surađuje s brojnim medijima u Hrvatskoj i regiji. U braku je 14 godina i ponosni je tata predivne dvanaestogodišnjakinje čijoj generaciji želi da se mudrije brine za svoje zdravlje što je glavni cilj ove knjige.