Približno 1% svjetske populacije boluje od epilepsija. U 80% slučaja se farmakoterapijom bolest dovodi pod kontrolu, ali u jednom dijelu oboljelih postoje nekontrolirani napadaji epilepsije unatoč uzimanju lijekova. Sama bolest je skup simptoma karakterizirani ponavljajućim napadajima (konvulzijama)…

Približno 1% svjetske populacije boluje od epilepsija. U 80% slučaja se farmakoterapijom bolest dovodi pod kontrolu, ali u jednom dijelu oboljelih postoje nekontrolirani napadaji epilepsije unatoč uzimanju lijekova. Sama bolest je skup simptoma karakterizirani ponavljajućim napadajima (konvulzijama). Napadaji su epizode moždane disfunkcije limitiranog trajanja koji nastaju kao posljedica električnog izbijanja iz moždanih neurona. Uzroci napadaja mogu biti brojni, uključujući infekcije, traume, ciste, vaskularni poremećaji, neoplazme i promjene u moždanog tkivu. Često je uzrok napadaja neprepoznat. Postoji obiteljska sklonost pojavljivanja, pa ne treba zanemariti genske čimbenike koji se nasljeđuju autosomno dominantno. Napadaji često započinju lokalizirano na jednoj strani hemisfere, te se mogu proširiti na drugu hemisferu, što se onda naziva sekundarno generalizirani napadaj.

Epilepsija se uglavnom liječi medikamentozno, no u manjem broju slučaja indicirana je neurokirurška operacija u koliko se bolest ne može dovesti pod kontrolu lijekovima ili ako je na slikovnim prikazima mozga vidljiva lokalizirana promjena iz koje započinje izbijanje električnih impulsa, što se potvrđuje detaljnim EEG pretragama.

Pacijenti koji se liječe od epilepsije moraju uzimati lijekove godinama, a ponekad i doživotno. Zbog te činjenice nuspojave su česte i neizbježne, te se zbog toga razvija sve veći broj lijekova sa sve manje nuspojava.

Do 1990. godine bilo je proizvedeno 13 antiepileptika, koji su se mogli svrstati u 4 generacije:

I. generacija – fenobarbiton, metilfenobarbiton…
II. generacija – karbamazepin, fenitoin…
III. generacija – etosukcimid, valproat
IV. generacija – lamotrigin, topiramat, levetiracetam, pregabalin…

Antiepileptici se upotrebljavaju u liječenju epilepsije, a neki od njih i u liječenju bipolarnog afektivnog poremećaja, neuropatske boli i u profilaksi migrene

Lamotrigin

Lamotrigin se koristi  u liječenju epilepsije i manično-depresivne psihoze. U slučaju epilepsije, on se koristi za tretman parcijalnih napada, primarnih i sekundarnih grand mala, i napada vezanih za Lenox-Gastautov sindrom. Poput mnogih drugih antiepileptika, lamotrigin također djeluje kao stabilizator raspoloženja. On je odobren za dugotrajno lečenje manično-depresivne psihoze tipa I. Lamotrigin ima relativno mali broj nuspojava i ne uvjetuje analize krvi u monoterapiji.

Apsorbira se potpuno nakon oralne primjene. Oko 55% lijeka je vezano uz plazmatske proteine. Metabolizira se glukuronidacijom, a izlučuje urinom. Eliminacija ima linearnu kinetiku. Drugi lijekovi mogu utjecati na njegov poluvijek eliminacije koji induciraju mikrosomalne enzime.

Štetni učinci uključuju pojavu ataksije, umora, mučnine i reakcije preosjetljivosti.

Levetiracetam

Levetiracetam je analog piracetama djelotvoran protiv parcijalnih napadaja. Primjenjivao se kao lijek za poboljšavanje kognitivnih funkcija i slučajno je otkriven i njegov antiepileptogeni učinak na životinjskim modelima.

Apsorpcija je brza i potpuna nakon oralne primjene. Hrana ne utječe na plazmatske koncentracije. Može se primijeniti i intravenski. Farmakokinetika je linearna. Samo se 10% veže za plazmatske proteine. Nema aktivnih metabolita, ne metabolizira se CYP450 enzimima i uglavnom se izlučuje urinom u nepromijenjenom obliku.

Štetni učinci su sedacija, ataksija, pojava omaglica, agitacija, anksioznost i astenija.

Topiramat

Dobro se apsorbira iz gastrointestinalnog trakta i to neovisno o hrani. Slabo je vezan za proteine plazme. Izlučuje se uglavnom nepromijenjeno urinom , a tek manji se dio metabolizira i nema aktivnih metabolita.

Mehanizam djelovanja uključuje blokiranje natrijevih i kalcijevih kanala, potencira djelovanje GABA, blokira AMPA receptore i slabi je inhibitor karboanhidraze. Također blokira i kainatne receptore. Glavni štetni učinak je teratogenost.