Dijabetes tip 2, možda zbog svoje, na prvi pogled, apstrakcije te nedostatnosti „bolne“ i „opipljive“ simptomatologije je predmet mnogih iracionalnih, poluistinitih, smiješnih, pa i, usudio bih se reći, primitivnih, rasprava i stavova.

U ljudskoj je prirodi biti znatiželjan i bojati se nečeg nepoznatog. Posebice taj strah dolazi do izražaja kada je „to nepoznato“ i opasno. Sjetimo se mitova o munjama kao srdžbi bogova, priča pomoraca o morskim čudovištima koji su „bili krivi“ za morske oluje. Mnogo je spiritualizma povezano sa zrcalom. Ne tako davno suvremenici nisu vjerovali da je čovjek stupio na mjesec. Zanimljive su i nevjerice o „kutiji koja govori“ (radio-uređaj). Dakle, zastrašujućim pričama pokušavamo popuniti prazninu kada ne znamo istinu, no sve to brzo nestaje pred znanstveno utemeljenom istinom s obzirom da jedino znanje nema alternative. Dijabetes tip 2, možda zbog svoje, na prvi pogled, apstrakcije te nedostatnosti „bolne“ i „opipljive“ simptomatologije je predmet mnogih iracionalnih, poluistinitih, smiješnih, pa i, usudio bih se reći, primitivnih, rasprava i stavova.

Etiologija dijabetesa tipa 2 je često pripisivana isključivo stresu i prevelikoj konzumaciji koncentriranih ugljikohidrata. Međutim, to je samo dijelom točno. Povećan kalorijski unos te posljedična debljina dovodi do inzulinske rezistencije, odnosno otpornosti perifernih tkiva na djelovanje  inzulina, što kod nekih ljudi („genetski determiniranih?“) dovodi do razvoja kompleksnog metaboličkog poremećaja znanog kao dijabetes tip 2. Ljudi koji pretjeruju sa „slasticama“  često imaju neuravnoteženu prehranu u smislu nedostatnih razina bjelančevina, vitamina i drugih hranjivih tvari. Dakle „loše prehrambene navike“  u smislu prevelike konzumacije koncentriranih ugljikohidrata direktno oštećuju zubnu caklinu, no direktno ne „izazivaju“ dijabetes tip 2. Naravno, preveliki kalorijski unos, uključujući i ekscesivnu konzumaciju „slastica“  mogu dovesti do porasta tjelesne težine i debljine.  Još uvijek nije nedvojbeno znasntveno utvrđena sama etiologija te bolesti, no smatra se da su debljina uz , vrlo značajnu genetsku determinantu, najvažniji čimbenik rizika za nastanak dijabetesa tipa 2.

Shvaćanje prehrane pacijenata s dijabetesom tipa 2  kao „strašne, rigidne, prehrane dijabetičara „ je gotovo nevjerojatno. „Diabetes diet“ u biti nije stroga dijeta, već razumjeva specifičan odabir hrane i rasporeda obroka u svezi s načelima terapije i fizičkom aktivnošću. I u prehrani pacijenata s dijabetesom dominiraju ugljikohidrati. Režim prehrane treba uskladiti s životom, poslom i aktivnosti svakog pojedinca. S tim u svezi potrebito je odabrati naprikladniju inzulinsku terapiju ukoliko je indicirana. Ovisno da li se radi radno aktivnim, mlađim osobama koji nisu u mogućnosti imati „fiksna“ vremena obroka, ili pacijentima s dijabetesom starije životne dobi, kojima je , eventualno, prikladnija inzulinska „predmješana“ terapija s obzirom na manji broj dnevnih aplikacija u odnosu na „basal bolus“ terapijsku shemu. No, prehranapacijenata s povišenom tjelesnom težinom i dijabetesom tipa 2 s dominantnom inzulinskom rezistencijom je redukcijska s dostatnom razinom bjelančevina. Značajno je smanjiti i količinu i „frekvenciju“ obroka, posebice stoga jer je uvriježen mit da „svaki dijabetičar mora jesti najmanje pet puta dnevno“, što svakako ne odgovara istini za takve pacijente.

Dijabetes tip 2 u početku bolesti koja se liječi „temeljnim mjerama“  dakle, higijensko dijetetskim režimom koji uključuje pravilan sastav , broj i kalorijsku vrijednost obroka, te fizičkom aktivnošću uz metformin kao temeljni lijek često se neopravdano smatra „blagim i neozbiljnim dijabetesom“. Važno je naglasiti da se radi o progresivnoj bolesti, gdje postupno dolazi do „sloma“ kompenzacijskih mehanizama, sa sporim, ali ozbiljnim razvojem kroničnih komplikacijama, te kasnijeg „slabijeg odgovora“ i na „konzervativne mjere“ liječenja  i terapijske postupke. Dakle,  s obzirom na progresivni tijek „evolucijske krivulje“ dijabetesa tipa 2, važno je biti istinito, pravilno informiran i razumjeti osnovne postulate života s bolešću.