Depresija u Parkinsonovoj bolesti

Parkinsonova bolest i depresija često su združene, bilo da se depresija javlja premorbidno (mjesecima pa i godinama prije prvih motoričkih simptoma Parkinsonove bolesti) ili komorbidno-saznanjem o dijagnozi ili razvojem same bolesti...

Parkinsonova bolest i depresija često su združene, bilo da se depresija javlja premorbidno (mjesecima pa i godinama prije prvih motoričkih simptoma Parkinsonove bolesti) ili komorbidno-saznanjem o dijagnozi ili razvojem same bolesti.

Depresivni simptomi pojavljuju se u različitom stupnju, barem povremeno,  u otprilike polovice bolesnika  s Parkinsonovom bolešću i jedan su od najčešćih nemotoričkih simptoma bolesti. Postoji sve više dokaza da je depresija posljedica neurodegenerativnih procesa same bolesti, a ne samo reakcija na stres i invalidnost. Dokazano je da je stopa depresije u ovih bolenika viša u odnosu na bolesnike koji imaju druga oštećenja istog stupnja. Dijagnoza depresije predstavlja izazov zbog sličnost simptoma depresije i osnovne bolesti. Zbog toga depresija u Parkinsonovoj bolesti, na žalost,  često ostaje nedijagnosticirana i neliječena. Naime, taj tzv ''sindrom preklapanja'' simptoma depresije i Parkinsonove bolesti  nastaje stoga što neki simptomi Parkinsnove bolesti mogu ''imitirati'' depresiju. Dio bolesnika tako opisuje simptome koji su primarno slika osnovne neurološke bolesti jednako kao i simptome depresije-usporenost, apatija, opća slabost, sindrom kroničnog umora, poremećaji spavanja i dr. U nekih bolesnika potrebno je liječenje antidepresivima, uz pažljiv odabir lijeka. Nužno je usmjeriti fokus na bolje razumijevanje etiologije, kliničke manifestacije, dijagnozu i liječenje depresije u Parkinsonovoj bolesti, jer  ona predstavlja velik problem za bolesnika, a i obitelj, obzirom da značajno umanjuje kvalitetu života i može pogoršavati osnovnu  bolest.

Recentna istraživanja pokazuju da je učestalost depresije ''major'', tj. teške depresije  u Parkinsonovoj bolesti oko 5-20%, dok je  tzv. ''non-major'' depresija  prisutna u ostalih oko 10-30% bolesnika, što čini ukupnu učestalost depresije u bolesnika s Parkinsonovom bolešću oko 15-50%.

Prema međunarodnoj klasifikaciji bolesti Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders IV-Text Revision (DSM-IV-TR) kriteriji za postavljanje dijagnoze ''velike'' depresije su sniženo raspoloženje, smanjenje interesa i zadovoljstva, gubitak ili porast tjelesne težine, poremećaj spavanja, psihomotorni poremećaji, gubitak energije, osjećaj krivnje, slaba koncentracija, suicidalne ideje.

Depresija u Parkinsonovoj bolesti može biti komorbiditetna (zasebna bolest), ali i Parkinsonovom bolešću ''inducirana'' depresija, kao i Parkinsonovom bolešću ''trigerirana'' depresija. Naime, u nekih bolesnika depresija se javlja egzogeno, nakon saznanja o dijagnozi kronične progresivne bolesti, za koju za sada postoji samo simptomatsko liječenje, dok u nekih Parkinsonova bolest predstavlja ''otponac'' za pojavu simptoma depresije.

Čimbenici rizika za nastanak depresije u Parkinsonovoj bolesti su: ranija osobna i obiteljska anamneza depresije, nastup bolesti u mlađoj dobi, atipični parkinsonizam, psihijatrijski komorbiditet (kognitivno oštećenje, psihoza, anksioznost, apatija, insomnija i dr.) te prisutnost tzv. ''sindroma kroničnog umora''.

Prepoznavanje simptoma depresije u bolesnika s Parkinsonovom bolešću vrlo je važno, za što su potrebni temeljiti auto i heteroanamnestički podaci (od bolesnika i obitelji tj. njegovatelja), ispunjavanje adekvatnih upitnika te kada je potrebno konzultacija psihijatra. Svakom bolesniku neophodna je potpora (''support'')  liječnika i obitelji, a veliku važnost ima edukacija i savjetovanje, uključenje u specijalizirane udruge i grupe potpore. Uz redovitu tjelovježbu, šetnju, preporuča se i bavljenje drugim aktivnostima, kao što su joga, meditacija, thai chi, ples (posebice tango), muzikoterapija (Mozartova ''Mala noćna muzika'', Beethovenova  V, VII-drugi stavak, IX simfonija i dr.).

Dobrom  medikamentnom kontrolom osnovne bolesti i fizikalnom terapijom te redovitom tjelovježbom, u većine bolesnika značajno se poboljšavaju i simptomi depresije. Postoje naznake da dopaminski agonisti (lijekovi koji se koriste u liječenju Parkinsonove bolesti) imaju antidepresivni učinak. Ukoliko su simptomi depresije izraženi i perzistentni neophodno je uvođenje antidepresiva.

Studije o učinkovitosti, izboru, indikacijama i eventualnim kontaindikacijama u izboru antidepresiva u Parkinsonovoj bolesti još uvijek su bez preciznih i jednoznačnih preporuka, no u izboru je potrebno poštivati poznata načela.

Obzirom na potencijalne nuspojave, primarno kardiotoksičnost, triciklički antidepresivi su praktički opsolentni u terapiji depresije u ovoj bolesti, iako njihov antikolinergički učinak pozitivno djeluje na smanjenje simptoma Parkinsonove bolesti.

Bupropion, dualni inhibitor ponovne pohrane noradrenalina i dopamina pokazao se učinkovitim antidepresivom u Parkinsonovoj bolesti prema nekim istraživanjima, no potrebne su dodatne potvrde.

Tetraciklički antidepresiv mirtazapin, po nekim istraživanjima ima učinak na smanjenje tremora u ekstrapiramidnim bolestima te na redukciju diskinezija. To ga, a uzimajući u obzir i njegov utjecaj na tjelesnu težinu, može činiti lijekom izbora u bolesnika s Parkinsonovom bolešću i depresijom, koji, primjerice, zbog jakih diskinezija i gastrointestinalnih smetnji, kao i depresije, imaju izrazito nisku tjelesnu težinu. Kod propisivanja važno je razmotriti ostalu antiparkinsonsku terapiju, obzirom na potencijalne interakcije i kontraindikacije zajedničke primjene.

S druge strane, obzirom na suprotan učinak bupropiona na tjelesnu težinu, ovaj bi antidepresiv mogao biti lijekom izbora u pretilih bolesnika s Parkinsonovom bolešću i depresijom, što sve ukazuje na  važnost multidisciplinarnog, multifaktorijalnog i individualnog pristupa izboru antidepresiva. Nadalje, važno je naglasiti da se neki antidepresivi, primjerice inhibitori monoamino oksidaze A (MAO-A) ne smiju primjenjivati  u bolesnika s Parkinsonovom bolešću koji već dobivaju slične lijekove (MAO-B inhibitore), zbog potencijalnih interakcija i nuspojava. Također, neki antidepresivi, primjerice fluoksetin i fluvoksamin ne smiju se davati istodobno sa selektivnim inhibitorima MAO-B-lijekovima koji se korite u liječenju Parkinsonove bolesti. Iako ima navoda da neki inhibitori ponovne pohrane serotonina (SSRI) mogu izazvati ili agravirati parkinsonizam, neke studije i iskustva ukazuju na korist od primjene ovih lijekova, bez značajnih nuspojava (primjerice sertralin, paroksetin, escitalopram, citalopram i dr.), no potrebne su precizne i klinički kontrolirane studije.

Sve navedeno ukazuje na važnost ranog prepoznavanja simptoma depresije u Parkinsonovoj bolesti i primjenu odgovarajućeg liječenja, uz poštivanje principa ''personalizirane'' medicine temeljene na dokazima, tj. prilagođene svakom bolesniku.

Literatura

  • Telarović S, Telarović I, Begić D. Parkinsonova bolest i depresija. Socijalna psihijatrija 2011;39:243-8.

 

Ocijenite članak

Ocjena 3.00 (broj glasova: 3)

Podijelite članak
Ispiši
Komentara (0)
Imate komentar?

Komentirati mogu samo registrirani članovi. ili registrirajte.

Komentari (0)

Vezani članci

Vezana pitanja i odgovori